Nedavno sam ponovno odgledao “Kauboje”. Na stranu svi dobri gegovi i fore, na stranu uvjerljivi glumci i bistrina teksta. Ono što tamo najviše vrijedi jest slika čovjekova postojanja u svijetu koji ne mari za njega. Moj život, vaš život tek subjektivan privid objektivnosti, mjesta što ga navodno zauzimamo na ljestvici priznatog društvenog uspjeha, motiviranoj i determiniranoj ambicijom novca.
Oko nas i oko našeg navodnog uspjeha kruže sudbine onih koje ne želimo primijetiti, koji još manje želimo biti, životom deklasiranih na koje grčevito pazimo da nas ne dotaknu pa da njihova sudbina ne inficira naš put prema vrhu. Ti ljudi, obespravljeni, getoizirani u rešetkama strahovito mučnih predrasuda, razvaline izudarane sudbinom, zlobom, mržnjom, poniženjima i patnjom, lude koje, ako nas ne zabavljaju poput ogledala koje iskrivljujući svoje poraze nas čine većima, ničemu ne služe, svi oni poput bijelih sjena posrću oko nas možda krijući nezamislive talente kojima niti svjedočimo, niti vjerujemo da ih mogu imati. Na dnu nema vrijednosti, usađeno nam je.
Po klupama u parkovima, do pola uvučeni u kontejnere, s vrećicama u rukama, sinkronizirani u naginjanju boce, prezreni na svijetu, mučeni glađu i okretanjima glava i očiju, čekajući svoj biološki kraj zakasnili su bilo što ikome dokazivati ili se opravdati. Njihova je sloboda potpuna u porazu, a društvo se pobrinulo da zbog oba ova elementa izgube dostojanstvo. Zato i jesu svijetleća opomena neobuzdanoj nadarenosti što slijepo inzistiranje na slobodi nosi; izgnanstvo u očaj. Baš kao u “Kaubojima”. Smijeh izaziva navodna inferiornost likova, ali kako se u mozaiku radnje lijepe krhotine tako se počinje pokazivati i ono što nose u sebi zbog čega se nadmoć gledatelja odjednom nađe u neprilici, otkrivajući iznenadne makrokvalitete u gubitničkim mikrosvjetovima. “Ne plaši se ako svijet ne zna za tvoje sposobnosti. Plaši se ako ih nemaš”. No ako danas nitko ne zna čime raspolažeš, čemu to što imaš. Politika vrijedi tek u demonstraciji besmisla moći, religija u naplati ismijavanja boga, vjernik postaješ ako tvoja molitva poprimi rezonancu kolektivnog orgijanja, bogat si onoliko koliko te licemjernih podanika okružuje, selebriti si ako kurvanje uspiješ prodati medijima. Živimo u vremenu gluhom od buke, u danima što se nižu besmislenom, jednoličnom ogrlicom svakodnevice iz koje je kirurški nasilno izvađen rezon. Tek smo napola čovjek, što znači da smo, zborno uzevši, još manje ljudi.
Ili ja to griješim, možda upravo evoluiramo baš prema onome što čovjek mora biti; hladno, nezainteresirano, zatupljeno, jednoznačno polustvorenje, strogo kontroliranog dometa upotrebljivosti, oslobođeno potrebe za slobodom i pomisli na kreaciju. U dubini duše znademo razlog našoj hereditarnoj nesreći što ne znači da nismo istodobno postali dobrovoljno unesrećeni. I kao vrsta i kao ideja. Pa ako smo doista stvoreni na božju sliku i priliku, pitam se kakvo mišljenje ima taj vaš bog o samome sebi i nije li sva tajna smisla postojanja svedena na jednostavnu konstataciju da nas je jebao bog. Zato se svijet dijeli, zato jedinstvo u ljudskoj dobroti traži surogat u božjoj milosti, zato zajedno s nama živi sve više onih koje ne volimo sretati niti ih želimo u susjedstvu, zbog kojih naš mali, inicijalni fašist narogušeno čeka da im demonstrira neprihvaćanje i koje bismo, da nema straha od sankcija, bez puno grižnje savjesti predali na čuvanje nadležnim koncentracijskim organima. U mom kvartu radi pekara u kojoj kupim kavu ili pecivo. Ili oboje.
Uz pekaru je klupa na kojoj, bez obzira na godišnje doba i meteorologiju, sjedi zarasla, sijeda, pohabana sjena, rukama čvrsto osovljena o drvo i pogleda zabijenog u pod. Bez glasa, gotovo i bez disanja, s pokretima koji kao da se dovrše i prije no što započnu, u sakralnosti azila samoće i neimanja. Njegovu nepomičnost “hvatao” sam u prolazu, diskretno, sve dok nisam skupio hrabrost, kupio dvije kave, a u trgovini do i dvije alkoholne „bombice“ i sjeo pokraj njega. Svoju kavu stavio sam sebi s desna, a lijevom rukom gurnuo sam drugu papirnatu čašu prema kvrgavoj ruci s dugim prstima i još dužim noktima. Onda sam iz džepa izvadio „bombice“ i učinio isto. Pogledao je mene pa čašu i flašicu.
Procijenio sam da mu je neugodno pa sam otvorio alkohol, povukao gutljaj. Mislio sam da probijam led, ali majstor je ne gledavši dohvatio kavu i najprije kratkouzlazno, na pozdrav ili zahvalu, podigao je prema meni pa otpio dugo, anestezično. Oko nas je prolazio svijet koji će uskoro biti kastinski organiziran, u kojem će sirotinja živjeti getoizirana, daleko od očiju i savjesti onih koji su ih do ovdje doveli, u kojem će država čuvati bogate i njihovu halapljivost. Vidio sam na licima ljudi, dok su u prolazu okretali očima žureći u iluziju situiranosti, da nagađaju da smo prijatelji ili rodbina. Nijedan trenutak u šutnji kave i alkohola nismo pokvarili riječima. Nije bilo ni kurikuluma, rata, ni mira, konzultantice, izbora, krize, ni nakaznih nacionalnih samojeda, nismo gurali jedan drugome emocije pod nos. A opet je bilo sve razgovijetno. Onda sam, naravno, prvi morao odustati vraćajući se hidri odmetnutih obveza. Život se redao u zabunama netalentiranih. I da, da ne zaboravim. Tekst nema nikakve veze s naslovom. Naslov je tu zato što je to jedini način da tupavi lovci na internet-senzacije i klikove uopće nešto pročitaju.
>>Titove radne akcije nisu bile samo seks i gitare. Omladinci su na njima masovno i umirali
Naravno da je tito znao za zlocine. Svi su oni bili zedni hrvatske krvi. Veliki antifasist Ivan Fumic je sam kazao. Tito je sve znao, nista se bez njega nije radilo