Predsjednik i glavni direktor MOL-a Zsolt Hernádi, za kojim je raspisana međunarodna tjeralica Interpola zbog kaznenoga progona i sumnje u davanje mita Ivi Sanaderu, otkriva istinu o preuzimanju upravljačkih prava u Ini od strane MOL-a. O tome je govorio u ekskluzivnom intervjuu za RTL Danas. Razgovor prenosimo u cijelosti.
– Gospodine Hernádi, dobar dan.
– Dobar dan.
– Dugo Vas nismo čuli ni vidjeli u Hrvatskoj, kako se danas osjećate?
– Ja se inače izvrsno osjećam, tvrtka mi daje dovoljno zadaća. Naravno, iznenađenja ima, čovjek se uvijek iznova iznenadi, iako sve manje. Vijesti koje stižu iz Hrvatske sada više nisu neka prevelika novost za mene.
– Vodeća ste osoba velike multinacionalne tvrtke u Srednjoj Europi koja posluje po cijeloj regiji. Koliko Vam je nezgodno što ne možete u ovom trenutku napustiti državu? Kada ste zadnji put bili izvan Mađarske?
– U inozemstvu sam zadnji put bio negdje u rujnu prošle godine. To pitanje inače puno više uzbuđuje moju obitelj kada razgovaramo o ljetovanjima, o tomu mogu li ja poći s njima. Rekao sam im kako i u Mađarskoj ima puno lijepih mjesta koje još trebamo razgledati. U radu mi ta činjenica, zapravo, ne prouzrokuje zastoj, ako čovjek ima dobre kolege, a ja imam, budući da već 14 godina vodim tu kompaniju.
– Ali sigurno nije ugodna situacija, vi se nalazite na Interpolovoj tjeralici u društvu ne pretjerano ugodnih osoba, strpani ste u isti koš s ratnim zločincima, ubojicama, prevarantima… Što to Vama predstavlja, kako Vi na to gledate?
– Na početku sam i ja sa zanimanjem gledao svoju fotografiju, u ono vrijeme kada sam još bio na Interpolovoj listi tjeralica, i to ne samo stoga što sam možda ja bio jedini među osobama s tih fotografija koji nosi kravatu, nego i stoga što je to bila hrvatska kravata. To je, inače, bila kravata Naftaplina koju sam dobio kada sam postao počasnim rudarom Hrvatske. Mislim da cijelo to pitanje treba gledati ovako: 2011. godine kada smo se prvi puta suočili time što smo slutili još od 2010., da se u Hrvatskoj nešto sprema, 2011., dakle, morali smo se vrlo brzo suočiti s onim što je izmišljeno. Kako sam ja upao u to?
Foto: Željko Lukunić/Pixsell
Što ja imam s tim? Koja je moja uloga u tome? Počevši od 2010. godine, takozvani stručnjaci počeli su spekulirati o tomu da, ako bi se moglo kriminalizirati ugovore koje su 2008-2009. MOL i hrvatska Vlada ispregovarali, a početkom 2009. i potpisali, vrijeme bi se moglo vratiti, moglo bi se vratiti izvorno stanje, a neki su, na paradoksalan način, mislili i da bi se tako mogli vratiti u upravu Ine i mogli bi raditi isto što su radili do 2009. Kada su se te spekulacije prvi put pojavile, mi se nismo previše bavili njima, sve dok se 2011. godine nisu pojavile puno teže stvari. Pojavile su se vijesti da postoje pretpostavke, insinuacije da smo MOL, odnosno osobno ja, do tih stvari došli putem podmićivanja. Kada sam dobio poziv od mađarskog državnog odvjetništva, od mađarskih tijela, kada su pozvani moji kolege, izuzeti podaci, održani pretresi na nekim mjestima, zaplijenjeni računalni nosači podataka, kontrolirani ispisi poziva, temeljem istih jasno se pokazalo, a to stoji i u izvješću koje je mađarsko državno odvjetništvo napisalo o provedenoj istrazi, da niti MOL ili bilo koja čelna osoba u MOL-u, a niti Zsolt Hernádi nisu počinili, nisu mogli počiniti djela koja im se stavljaju na teret. Nisu mogli počiniti jer nijedan neposredan ili posredan dokaz ne upućuje na to da bi bilo tko od njih u tome sudjelovao.
– Kažete da je to pronašlo državno odvjetništvo u Mađarskoj. Međutim, Državno odvjetništvo u Hrvatskoj, kao što i sami znate, tvrdi nešto sasvim drugo. Jeste li Vi mogli poduzeti sve što ste mogli da spriječite ovu situaciju u kojoj ste se našli, jeste li se odazvali hrvatskim istražiteljima?
– Pravilo je da, ako me se pravilno pozove, ja ću se odazvati pozivu. Ja sam se uvijek odazvao svim pozivima koje sam primio. Pojavio sam se pred mađarskim pravnim tijelima, pred državnim odvjetništvom, na policiji i dao sam detaljan iskaz i predao sam sve dokaze kojima sam raspolagao. A isto su činili i moji kolege. Isto tako postupili su i drugi mađarski i ne-mađarski državljani u tom postupku. Dakako, u tim inicijativama koje su krenule iz Hrvatske, bilo je puno toga, one su bile česte proteklih godina, a ja sam u svakom slučaju poštivao zahtjeve propisane zakonom. Iz Hrvatske nisam primio nikakav poziv kojem bih se trebao odazvati.
Vezano za takozvani slučaj Sanader, mene hrvatsko Državno odvjetništvo nikada nije kontaktiralo
– Onda je negdje došlo do nesporazuma jer za Vama je i dalje raspisana tjeralica, Vi ste i dalje na Europskom uhidbenom nalogu, DORH je protiv Vas podigao optužnicu koja bi vrlo vjerojatno mogla biti potvrđena i na Županijskom sudu. Vi, dakle, tvrdite da ista pravila vrijede za sve; ako i sami to govorite, zašto onda sumnjate u pravosuđe jedne države članice Europske unije?
– Ne možete mi pokazati neki zakon EU-a u kojem piše da, ako neki moj kolega u potpuno drugoj stvari u Hrvatskoj sudjeluje u saslušanju u državnom odvjetništvu, i na tom mu se saslušanju – onako usput – kaže i da, ako se sretne sa Zsoltom Hernádijem, neka mu prenese da ga se tada i tada očekuje na ispitivanju, da je to poziv na ispitivanje. To nije poštivanje pravila. Poštivanje pravila odnosi se i na državno odvjetništvo. Državno odvjetništvo ne stoji iznad zakona. A to što je na prijedlog državnoga odvjetništva sud u prvom stupnju temeljem toga odredio moje uhićenje, pozivajući se na to da sam ja u bijegu, to je zloporaba prava. Sličim li ja na nekoga tko je u bijegu? Pa i Vi ste me uspjeli dobiti. Tu sam, svaki dan dolazim u ured, radim, odlazim, u provinciji obilazim naše poslovnice, javljam se na telefon, odgovaram na pitanja postavljena telefonski, dajem upute. To se ne može smatrati bijegom. No, je li bilo nekoga tko u toj stvari nije poštivao neki od zakona? Ja na to kažem da su svi poštivali svaki zakon. Jedino hrvatsko državno odvjetništvo nije poštivalo zakone.
– Dakle, Vi tvrdite da Vas DORH zapravo službenim putem nikada nije kontaktirao?
– Mene je hrvatsko Državno odvjetništvo kontaktiralo vezano za slučaj Podravka, vezano za takozvanu aferu „Spice“, putem mađarskih tijela. Sudjelovao sam na dva ispitivanja u mađarskoj policiji, gdje smo odgovorili na pitanja i predali zatražene materijale. Vezano za takozvani slučaj Sanader mene hrvatsko Državno odvjetništvo nikada nije kontaktiralo. Niti Državno odvjetništvo, niti neko drugo hrvatsko tijelo.
– Vratimo se na slučaj Sanader. Jeste li Vi ikada gospodinu Sanaderu nudili mito i jeste li mu ikad dali mito?
– Ne, a takvih razgovora nikada nije niti bilo među nama. Kada sam razgovarao s gospodinom Sanaderom, razgovarali bismo o mnogim stvarima: o politici, gospodarstvu, regiji, energetskoj sigurnosti i puno o tomu koja može biti budućnost Ine, koja su moguća rješenja. Nikada se nije razgovaralo o temi u kojoj bi se govorilo o novcu, o nečemu što bi bilo ilegalno. Inače, to bi bilo i nezamislivo jer smo u najvećem broju slučajeva razgovarali u krugu kolega. To bi bilo nezamislivo i stoga što naš odnos nije bio takav da bi se takva stvar mogla i spomenuti. I, uopće, kako započeti takav razgovor? Je li netko već promislio o tome? Među nama i nije bilo posrednika koji bi u bilo kojem obliku mogao prenijeti jednu takvu poruku.
– Na hrvatskom sudu jedan od najvažnijih dokaza bila je snimka Vas i gospodina Sanadera u restoranu Marcellino. Možete li se sjetiti zašto ste se tog dana s gospodinom Sanaderom našli u tom restoranu?
– To je onda bila prilično siromašna rasprava ako je to bio najvažniji dokaz. Ja sam dosad vjerovao kako je vrlo zanimljiv iskaz Roberta Ježića bio najvažniji dokaz. Naime, time što se čovjek s nekim sretne u nekom restoranu i razgovara, zapravo nije počinio ništa loše i ne vjerujem da to bilo tko može i predmnijevati. Inače, ne znam na koji naš razgovor u restoranu mislite. O kojemu je sada riječ?
– Dakle snimka Vas i gospodina Sanadera na ručku u restoranu Marcellino. U jednom trenutku Vi i gospodin Sanader vadite baterije iz mobitela i razmjenjujete cedulje na kojima nešto pišete…?
– Sigurno je da ja nisam izvadio bateriju iz svoga mobitela, tu je netko nešto krivo vidio. Treba pogledati tu snimku, Robert Ježić uopće nije bio prisutan tom susretu. A na snimci se i vidi da ručak još nije završen, da je stol postavljen za četiri osobe, da još nitko nije jeo, da je riječ o razgovoru još prije ručka. Znate, to je zanimljivo iz razloga što s bivšim premijerom razgovara šef najveće kompanije u regiji. Zastupnik najvećeg investitora u Hrvatskoj. Mi razgovaramo, a bivši premijer me nešto upita. Ja vadim telefon, uključujem ga, čekam malo jer iziskuje nešto vremena dok se telefon uključi, provjeravam nešto, zatražim komadić papira, jer nisam imao papira kod sebe, nemam ni sada. Nemam ni olovku. Ali kakve to veze ima s bilo kojim zločinom? Neka mi to netko objasni. A ako to netko želi podastrijeti kao dokaz, ja mogu samo raširiti ruke i reći: Bože moj, gdje mi to živimo!?
– Međutim, za DORH je to očito bio dokaz. Možete li se sjetiti što ste napisali na tom komadiću papira?
– Gospodin Sanader je od mene tražio telefonski broj jedne mađarske javne osobe koju je htio nazvati. Ja sam rekao kako ću provjeriti imam li broj te osobe i provjerio sam u svom telefonu. Imao sam broj, napisao sam na komadić papira. Nemojmo zaboraviti, tada gospodin Sanader već 3-4 mjeseca više nije bio predsjednik Vlade. Više nije imao ono staro tajništvo, lako pokretljive ekipe koje je imao dok je bio premijer. To je bila jednostavna molba, s jednostavnim odgovorom. Napisao sam telefonski broj i spremio svoj telefon.
– Ako gospodin Sanader tada nije bio premijer, a nije, zašto biste se uopće sreli s njim? On u tom trenutku nije imao nikakve veze s Inom, niti je utjecao na vođenje Vlade.
– Nemojmo iz 2014. godine gledati unazad na događaje iz 2009. godine. Godine 2009. Sanader je podnio ostavku na dužnost predsjednika Vlade. Hrvatska je gospodina Sanadera dva puta izabrala za svoga premijera, gospodin Sanader tada je još bio jedan od najutjecajnijih političara u Hrvatskoj, doživotni počasni predsjednik vladajuće stranke. Zašto se ne bih susreo s njime na javnom mjestu gdje, kako se naknadno saznalo, čovjeka snimaju čak i sigurnosne kamere. Da je taj susret bio toliko tajan, ja zasigurno ne bih na sastanak išao s vozačem Ine, pojma nisam imao, naime, gdje je taj restoran Marcellino. A zasigurno ni gospodin Sanader ne bi sigurnjacima okružio zgradu i ne bi na susret dolazio u policijskim vozilom pod rotirkom. To je potpuno normalna stvar. Ali moram dodati i da se ja isto tako susrećem s bivšim predsjednicima vlada drugih država, uključujući Mađarsku, Slovačku i neke druge zemlje. S vodećim političarima, ljudima koji utječu na mišljenje. To je moj posao. To je uključeno u moju plaću, a, uostalom, ja to rado činim kao što rado vodim i MOL.
– Je li Vam se na tom ručku pridružio Robert Ježić i ako jest, o čemu ste s njim razgovarali? Zašto vam se tamo pridružio?
– Ručak koji je spominjao Robert Ježić, bio je jedan drugi ručak. A na tom je drugom ručku Robert Ježić doista izišao sa zahtjevom da mu u Ivanić-Gradu prepustimo pogon plina, da mu ga predamo. Ja sam kolegama u Ini naredio da to provjere, a oni su, kada su provjerili stvar, rekli da se to ne može napraviti jer je to nepovoljno za Inu. Zašto je Državno odvjetništvo odlučilo da će kao dokaz priložiti snimku ručka između dva čovjeka, za koji je Robert Ježić k tomu rekao da je i on bio prisutan istom… On nije bio prisutan tom ručku. Treba pogledati snimku. Robert Ježić je rekao kako je stigao, poslije ručka, ali to je bio jedan drugi ručak, a ne ovaj sa snimke.
Na taj ručak nije stigao nijedan drugi gost, a nitko nije još ni ručao, ta je snimka napravljena prije ručka, to se vidi ako netko pogleda sliku. Za mene to ništa drugo ne dokazuje nego da opet samo tražimo dokaze za koncepciju. To je potpuno isto nego priča s dvije tvrtke u MOL-ovu vlasništvu i da su one preko Roberta Ježića Ivi Sanaderu uplatile 10 milijuna eura. A onda se ta priča promijenila utoliko da te tvrtke nisu u vlasništvu MOL-a, a kada se saznalo da one imaju stvarne vlasnike, direktori tih tvrtki ispričali su iz kojeg su razloga doznačili taj novac. A onda je postalo jasno i da Robert Ježić neće vratiti taj novac, a i ne može vratiti jer ga je potrošio. Iako je rekao da ga čuva za Sanadera, nije to učinio, on je taj novac "utopio" u svakodnevno poslovanje DIOKI-ja, ili Dragi Bog zna u što, ili je kupio svoju drugu jahtu, ne znam na što je potrošio. Jedno je sigurno: i Vi i ja znamo kako taj novac Robert Ježić nije uplatio Hrvatskoj. A, zanimljivo, o tomu se ne govori. Ne govori se o tomu da je to bila koncepcija za koju su se tražili dokazi. A staviti među dokaze snimku na kojoj dvojica razgovaraju u jednom restoranu, više je nego smiješno. Trebalo je radije pogledati u čijem je interesu da se sve to dogodi.
Foto: Željko Lukunić/Pixsell
– Da razjasnimo: Vi, dakle, Državno odvjetništvo Republike Hrvatske optužujete za urotu protiv Vas? Urotu u kojoj je sudjelovao Robert Ježić? Da je posrijedi i lažno svjedočenje i urota protiv Vas?
– Ja kažem kako je Robert Ježić zasigurno imao dobar razlog, naime, kao što svi dobro znamo, prije toga je sjedio u zatvoru, a, začudo, pušten je. Zasigurno je imao dobar razlog reći pred sudom ono što je rekao. Ili pred Državnim odvjetništvom, ispričavam se. A Državno odvjetništvo je to željelo povjerovati. Državno odvjetništvo je povjerovalo ono što im je on rekao jer se to uklapalo u koncepciju da treba uloviti veliku ribu. Robert Ježić izašao je iz zatvora, Robert Ježić odletio je u Švicarsku, doveo je gospodina Hurlimanna kako bi ovaj svjedočio, a Hurlimann nije ništa drugo učinio nego je samo rekao da je on doista dobio novac i da je taj novac doista čuvao za Roberta Ježića. Hurlimann, doduše, nije rekao, a nije niti mogao reći da je taj novac stigao od MOL-a, kao što i nije. Hurlimann takvo što nikada nije niti rekao u svom iskazu, ali Državno odvjetništvo je to prihvatilo.
I odmah su imali kaput za gumb. Odmah je postojala priča za koncepciju. A to što je nju u hodu nekoliko puta trebalo ispraviti? U odnosu na mnoge stvari usput je postalo jasno da i nisu takve kako se tvrdilo. Da se stvar nije tako dogodila. A što se novca tiče: Roberte Ježić ga je već odavno potrošio. Ali to je nebitno, time se ne bavimo. Stoga ja kažem: u svim državama svijeta zadaća državnoga odvjetništva nije da dokaže optužbu i da za optužnicu prikuplja dokaze, nego da otkrije istinu. I da za istinu prikupi dokaze. A njih mora predočiti i ako su suprotni optužbi. Državno odvjetništvo nije to činilo. A to je, po mom mišljenju, ozbiljna pogreška.
– Uporno spominjete Roberta Ježića kao ključnu osobu u ovoj priči, kao nevjerodostojnog svjedoka. No nikad niste dizali glas protiv Roberta Ježića, nego ste – dapače – 2009. godine, ne Vi nego Ina, ali Vi ste za to sasvim sigurno morali znati, Ina je potpisala ugovor s Ježićevom tvrtkom Dinamarin, koja nije postojala dva mjeseca prije natječaja, koja nije imala nijedan brod za prijevoz nafte, a svejedno je dobila vrlo unosan posao s Inom. Vi ste to morali znati. Zašto ste tada na to pristali?
– Za mene je u tom smislu indiferentno što je sve rekao ili što nije rekao Robert Ježić. Bez obzira na to, ja ga možda simpatiziram, a možda ga ne simpatiziram. Možda mu vjerujem, a možda mu ne vjerujem. Ali kada me u rujnu 2010. godine posjetio ovdje u MOL-u i tražio od mene da reprogramiramo dug DIOKI-ja prema Ini, da posredujem u njegovu interesu, moj odgovor je bio odlučno „ne”. Kada je tražio otpisivanje dijela duga, moj je odgovor bio odlučno „ne”. Kada je tražio da povećamo isporuke etana u DIOKI i da smanjimo cijene, odgovor je bio odlučno „ne”. Ili kad je u restoranu Marcellino u prisutnosti Sanadera Ježić od mene tražio da mu, odnosno da DIOKI-ju prepustimo pogon za proizvodnju plina Molve kod Ivanić-Grada, ja sam kolegama u Ini naredio da provjere što se tu može napraviti, a kolege su nakon dva mjeseca pred mene stavili papir na kojem je pisalo da bi to Ini prouzročilo gubitke, moj odgovor Robertu Ježiću bio je isti: ne!
Ali da je Ježić došao i rekao da je pronašao najbolje naftno polje i da nas želi uključiti kao partnere, ja bih rekao: ako je dobra matematika, idemo. Eto, takav je odnos Roberta Ježića i Ine. Nažalost, Robert Ježić nikada nije došao govoreći kako je pronašao najbolje naftno polje, ali često je dolazio s idejama kako bi Ini mogao nanijeti još više štete. A odgovor na te ideje uvijek je bio: ne! Je li Robertu Ježiću u interesu da mi odemo iz uprave Ine? Pa, ako nekome, njemu je to itekako bilo u interesu. A onda bi sve moglo ostati po starom, onako kako je bilo prije.
Ja jako volim Inu, i Bože sačuvaj da podcijenim njezine dimenzije i sposobnosti, ali Ina ipak nije najveći konkurent MOL-a
U hrvatskoj javnosti – dakle i u politici, i u dijelu pravosuđa – vlada uvjerenje da je te 2009. godine Ina predana u ruke MOL-u iako MOL nema većinski paket dionica, da je Ivo Sanader prodao upravljačka prava Vama i za to primio mito. To, uostalom, stoji i u presudi. Biste li Vi rekli danas da MOL danas efektivno upravlja Inom iako nema 50% plus jednu dionicu?
– Ali upravljanje nekom tvrtkom ne ovisi o tomu kolikim postotkom dionica raspolažemo. U Pakistanu postoji jedno ogromno plinsko polje u kojem MOL ima 10-postotni udio. Imamo 10-postotni udio, ali mi upravljamo svom eksploatacijom toga plinskog polja, mi smo odgovorni i krajem godine polažemo obračun ostalim vlasnicima, što smo uspjeli postići. Ako je naš učinak dobar, možemo zadržati mandat, a ako nije, reći će nam da taj mandat vratimo. To, dakle, da MOL nema 51 posto, potpuno je uobičajeno u svijetu, naime, da se upravljačka prava odvajaju od toga. Ali jednu stvar ne smijemo zaboraviti: iz 2014. godine, temeljem naših saznanja iz 2014. godine ne smijemo prosuđivati čemu je sličila Ina 2008. godine. Nemojmo vjerovati stručnjacima, odnosno bivšim menadžerima Ine koji sebe nazivaju stručnjacima, koji kažu kako se dogodila strašna stvar i izdani su nacionalni interesi. Ti ljudi imaju jednu jedinu želju: za njih je nacionalni interes da se oni vrate u vodstvo Ine. I da rade isto zbog čega se je Inu 2003. godine trebalo prodati. Nije ona 2003. godine prodana zato što je bila najučinkovitija srednjoeuropska kompanija.
Prodana je jer rad Ine nije bio održiv. Zato se pozvalo strateškoga partnera. Hrvatska država, hrvatski parlament pozvali su strateškoga partnera. MOL je odabran za strateškoga partnera. Godine 2008., kada je Ina započela s ogromnim ulaganjima u Siriji, ogromnim ulaganjima u rafinerije, vidjelo se kako se rad, učinak poslovanja Ine ne poboljšava u mjeri da bi njezine financijske mogućnosti omogućile da vrati kredite. A 2008. godine bankrotirao je Lehmann Brothers. Izbila je svjetska gospodarska kriza. Jedna je stvar bila jasna: ako ništa ne učinimo, Ina će do kraja godine morati objaviti da je insolventna. Tada je već hrvatska Vlada financirala Inu na način da nakupljene poreze Ina nije bila sposobna uplaćivati hrvatskoj Vladi. Mi smo pitali hrvatsku Vladu može li riješiti taj problem. Rekli su da ne mogu jer imaju svoje probleme. Mi smo rekli da smo u jednom slučaju spremni pomoći u pronalasku rješenja: ako preuzmemo upravljanje Inom.
A to je ugovor. Isti ugovor kakav je bio i onaj prvi, sklopljen 2003. godine gdje smo se također dogovorili kako će se upravljati Inom. Godine 2008. rekli smo kako se to treba promijeniti, u suprotnom slučaju – kako mi to u Mađarskoj kažemo – kontinuirano ulijevamo vodu u bunar bez dna. A voda stalno curi iz bunara. Tako smo mi u Inu ulijevali prihod, a novac je curio iz Ine. Rekli smo kako to treba promijeniti. A kako bismo to mogli promijeniti, treba izmijeniti dioničarski ugovor.
Hajdemo zamijeniti strane. Da ste Vi u poziciji Vlade Republike Hrvatske, zašto biste Vi izuzeli plinski biznis iz poslovanja Ine? To je izrazito neprofitabilno, izrazito problematično. Zašto bi Vlada napravila tako nešto? Danas svi krugovi u Hrvatskoj govore: to je bilo protivno nacionalnim interesima Republike Hrvatske!
Ali, molim Vas, 2008. godine, kada smo potpisali taj ugovor, to je bio veliki posao. Dobro se sjećam riječi gospodina Polančeca koji je rekao: za to ću dobiti najveće odličje u Hrvatskoj jer sam stvorio najprofitabilniju buduću tvrtku Hrvatske. A to je trebala biti tvrtka za trgovinu plinom. Tu se, naime, nije radilo o tomu da se prenosi neprofitabilni posao, nego se radilo o tomu da ćemo stvoriti predvidljivo profitabilni sektor u državnom vlasništvu. Treba pogledati ugovor, što u njemu piše. Ako danas, 2014. godine, retroaktivno pogledam, moram reći kako su u tom sektoru ogromni gubitci. Ali u tom sektoru su toliko ogromni gubiti iz razloga što hrvatska Vlada nije ispoštovala niti jednu točku ugovora.
– No cijeli ugovor o plinskom biznisu i njegov dodatak je bio tajna, bio je dugo klasificiran podatak. Kada se s njega skinula oznaka tajnosti, jedina stvar koja je ostala tajnom je formula izračuna cijene plina. Hrvatski ministar gospodarstva ni dan-danas od MOL-a ne može dobiti nabavnu cijenu energenata, zašto?
– To smatram isključivim. Mislim da je svaki hrvatski ministar gospodarstva, svagda aktualni hrvatski ministar gospodarstva, ja više i ne znam koji je po redu ministar gospodarstva gospodin Vrdoljak, ali svi su oni to dobili. Ja se uvijek čudim kako se to može zagubiti u Ministarstvu. Ina im je svaki puta predala. A što se toga tiče da stvar nije bila javna: mi smo ugovore uvijek objavljivali i uvijek smo govorili da ih se mirne duše objavi. A što se plinske formule u ugovoru tiče, nju ne objavljujemo jednostavno da konkurencija ne sazna po kojoj osnovi Prirodni plin, kao samostalna tvrtka, izračunava cijenu plina. To je uvijek bilo u Ministarstvu i mi smo odmah napisali kako se sve, cijeli sadržaj ugovora može mirne duše objaviti. Nije bilo u njima nikakve tajne. Meni se uvijek dopadalo da, kada bi došla neka nova vlada, ili novi ministar, oni bi uvijek tražili da im se to preda jer oni to ne nalaze, i ja sam se uvijek čudio kako se to ne može pronaći u jednom ministarstvu. Mislim da je uvijek bilo tamo. Ako od nas danas to zatraže, isto tako će dobiti. Nema tu nikakvih problema.
Foto: Marko Mrkonjić/Pixsell
– Ali ako je to zaista sve tako kako tvrdite, da je to bio sjajan posao za Hrvatsku, zašto ste Vi tražena osoba u Hrvatskoj, zašto se vodi sudski postupak u Hrvatskoj, zašto dvije hrvatske Vlade inzistiraju na raščišćavanju te priče i zašto su trenutno Vlada i MOL u međunarodnom sporu gdje Vlada RH želi poništiti te ugovore?
– Molim Vas! Što je konstanta u tom slučaju? Jedna jedina stvar: mi smo te ugovore mogli dobiti samo ako nekoga podmitimo. A ja bih rekao ovako: da je netko analizirao 2008. godinu, točno bi znao da, da taj ugovor nije sklopljen, MOL bi se povukao iz Ine i rekao bi: istina je da smo do sada uložili nekih 1 milijardu eura, ali mi smo time završili ulaganja u Inu i ne želimo nastaviti dalje. I kažemo da to konsolidira netko drugi, neka netko drugi rješava taj problem. Ali nitko drugi to nije prihvatio 2008. godine. Te 2008. godine mi smo rekli da ćemo završiti s financiranjem Ine ako ne potpišemo taj ugovor. Odstupit ćemo, otpisat ćemo u jednom iznosu 1 milijardu eura, 2008. godine imali smo taj novac, imali smo i više.
Da ćemo, dakle, otpisati tih milijardu eura, ali nećemo dalje povećavati naše gubitke. I nećemo dalje preuzimati odgovornost. Druga mogućnost bila je da ćemo preuzeti odgovornost, raščistiti sustav pravila, te ćemo u tom slučaju Inu pretvoriti u profitabilnu tvrtku. Danas je Ina profitabilna tvrtka. Ina ima problema, ali ti problemi najviše proizlaze iz regulatornog tijela. Regulatornog tijela koje je oduzelo licencije Ini, koje skoro svaki mjesec izlazi s nekim novim pravilom koje smanjuje dobit Ine. Naravno, ministar financija u međuvremenu govori kako trebamo ulagati još više, i još više, i još više, a ja kažem: pa vi uzimate dobit. Pa od Ine se uzima izvor investicija. Da mi nismo napravili program smanjivanja troškova u godišnjem iznosu od 2,2 milijardi kuna, Ina bi danas bila neprofitabilna, gubitaška tvrtka.
– Ja ne znam kad ste Vi posljednji put bili u Hrvatskoj, no do prije nekoliko godina najderutnije benzinske crpke su bile upravo one u vlasništvu Ine, tek su se nedavno počele obnavljati i to tek nakon što se dogodio politički pritisak, kako ga Vi nazivate. Rafinerija u Sisku, s njom se apsolutno ništa nije dogodilo; u rafineriji u Rijeci ušlo se tek u prvu fazu modernizacije, no i to je vrlo brzo stalo. I to je najsnažnija kritika MOL-u, MOL ne radi dovoljno dobro i ne ulaže dovoljno u Inu. Izgleda kao da MOL želi uništiti Inu koja mu je u regiji najveći konkurent. Je li to istina?
– Ja jako volim Inu, i Bože sačuvaj da podcijenim njezine dimenzije i sposobnosti, ali Ina ipak nije najveći konkurent MOL-u. I da je neovisna kompanija, opet ne bi bila najveći konkurent MOL-a na tržištu nafte. Istina je, pak, da ako tako gledaju na to, ako hrvatska Vlada tako gleda na to, zašto ne povrati Inu od MOL-a? Mi smo Vladi rekli: ako su naši pogledi na problem toliko suprotni, neka vlada otkupi Inu od nas. Mi smo to ponudili hrvatskoj Vladi. Jer stvar neće funkcionirati na način ako hrvatska Vlada kaže: oduzet ću od tebe mogućnosti rasta. Ta uzela je licence od nas. Ako kaže: zakočit ću te regulativama. Ta HEP je odabrala da bude veletrgovac plinom. Uzela je od Ine i pritišće cijene po kojima predajemo plin, a kojima bi Ina mogla zaraditi od eksploatacije plina.
Ne zbog Hrvata, ne zbog Mađara, ne zbog toga što smo mi potencijalni konkurenti jedni drugih: tržište je smanjeno iz razloga što je to trend u sektoru. A protiv toga ne možemo. U tom trendu u sektoru, u tom okruženju, mislite li da bi INA mogla imati vlasnika koji bi rekao: recite što želite, hoćete li da istovremeno razvijamo dvije rafinerije, uložimo u njih novac koji želite kako bismo ih podigli na razinu koju je netko zamislio, a da pored toga uljepšamo i benzinske pumpe, napravimo sve… O, da, od toga nećemo profitirati? Pa koji bi investitor to napravio? To nije pitanje MOL-a. Mislim da bi hrvatska Vlada trebala promijeniti pristup po tom pitanju. Hrvatska Vlada trebala bi se spustiti na zemlju i pogledati realnost. Pogledati što se može učiniti, jer mi smo u tomu partner, a što je što se ne može učiniti. No ako hrvatska Vlada kaže: jednom rukom oduzimam od tebe mogućnost rasta u Hrvatskoj, drugom rukom ti pak naređujem da ti sve to moraš napraviti, ja za to kažem kako mi u tome sigurno nećemo biti partneri.
– Što to znači za budućnost Ine?
– Ako se pitanje postavi ovako: ako regulatorno okruženje bude trajno pozitivno i predvidljivo za MOL, je li MOL u tom slučaju spreman ostati u Ini, ja kažem da u tom slučaju, naravno, jest. Ako se pitanje postavi ovako: mi i dalje imamo zahtjeve prema vama, ali usput Ini oduzimamo sva sredstva koja bi služila za rast, ja bih na to rekao da onda u Inu trebamo dovesti ljude, uključiti partnere koji će vjerojatno moći puno bolje surađivati s hrvatskom Vladom. U tom slučaju nismo mi odgovarajući partneri za to.
– Dobro, dakle to znači da ste vi jednom nogom izvan Ine?
– Mislim da time ne odajemo nikakvu tajnu. Mi smo, naime, još prije nekoliko tjedana, nekoliko mjeseci priopćili da će MOL započeti s pripremama eventualne transakcije. Mi, dakle, pregovaramo s hrvatskom Vladom, a ti se pregovori odvijaju zapanjujuće sporo. Samo bih htio primijetiti da, kada smo odlučili o ubrzanju pregovora, to je bilo na sastanku u siječnju, da je to bio naš zadnji pregovarački dan s hrvatskom Vladom i otada nismo imali pregovore s njima. To nije tempo kojim se u poslovnom svijetu išta može postići.
– Koga vidite kao najpoželjnijeg kupca?
– Najpoželjniji kupac s čijeg aspekta?
– Vašeg, naravno.
– S aspekta MOL-a, u onoj sekundi kada pustimo Inu, to više neće biti moj problem. U toj sekundi, kada MOL više ne bude vlasnik Ine, to će biti problem, ili radost Hrvatske. Hoće li biti radost ili problem, više neće ovisiti o meni. Ako se uspijete dogovoriti, bit će radost, ako ne uspijete, bit će problem. A što se toga tiče da će to biti konkurencija MOL-u? Vjerujte mi, ja vjerujem u konkurenciju. Konkurencija je zdrava jer inspirira čovjeka.
– Gospodine Hernádi, hvala Vam lijepa na ovom razgovoru.
– Hvala.
fascinantan članak... sa obiljem informacija, nepoznatih detalja, analiza...