Zamahnuo je čekićem i udario o Zid. Na oplati se pojavio tek maleni utor. Nakon drugog zamaha otpao je komadić, u promjeru jedva četiri centimetra. Spremio ga je u džep traperica i nastavio udarati. Stajao je na Berlinskom zidu, ispod njega poredali su se granični vojnici DDR-a i netremice ga gledali.

Ranije tog dana, 9. studenoga 1989., objavljeno je da su granični prijelazi između Zapadnog i Istočnog Berlina otvoreni. Trebalo je još samo srušiti Zid. A Stefan Brandes prvi se prihvatio tog posla. Slika na kojoj taj mladić u trapericama i crnoj kožnoj jakni kleči na zidu i zamahuje čekićem obišla je svijet.

Ljestve uza Zid...
– Znao sam da će Zid pasti. Bilo je neminovno, samo smo čekali trenutak – prisjetio se sinoć 48-godišnji Brandes. Svečanu noć proslavio je, kako i priliči, kraj Brandenburških vrata. Razgovarali smo nešto poslije 22 sata. Točno prije 20 godina, čak u isto vrijeme, popeo se na Zid s čekićem. Nije mu to bilo prvi put – tjednima prije toga, sa svojim društvom, odlazio je provocirati stražare.

– Ljestve uza Zid, pa na vrh... Došuljali bismo se do Checkpoint Charlieja, a onda bismo se pokazali vojnicima. Još bismo im i mahali čekićima – smije se Stefan. Vojnicima i nije bilo tako zabavno – jednom su ga uhvatili, bacili u sobicu, držali sat vremena, a na rastanku mu je vojnik DDR-a primio mali prst u šaku i prošaptao: Vidim li te ponovno, slomit ću ti ga.

Nekoliko je dana pauzirao i držao se podalje od Zida. Namjeravao je tako i te večeri, 9. studenoga. Uostalom, Stefan je kirurg, a čekala ga je ranojutarnja smjena. No, nazvao ga je brat: “Hajde, idemo, ruše Zid!”

“Dođite, popnite se...”
– Zgrabio sam čekić iz kutije za alat i otrčao do Brandenburških vrata. Sa Zida smo skandirali: “Otvorite vrata, gotovo je!” Naoružani vojnici poredali su se jedan uz drugoga. A onda su nestali. Vratili su se nakon par minuta, bez oružja. Sjećam se jedne 50-godišnjakinje.

Molila je vojnike: “Dajte da samo jednom vidim Brandenburška vrata s druge strane...” I pustili su je. Zakoračila je, u ruci je nosila ružu – kaže Stefan. Atmosfera na Zidu zahuktala se – Stefan je kleknuo i čekićem udarao po Zidu, ostatak društva je skakao, vikao i mahao grupici od tridesetak istočnjaka.

“Dođite, popnite se”, zvali su ih, a onda su im pružili ruke. Susret na Zidu bio je dirljiv – rukovali su se, izgrlili. I sinoć je bilo slično: Stefan je posebno za tu prigodu došao iz Kiela gdje sada živi. Susreo je prijatelje iz Berlina i kao nekada – nakon pada Zida – otišli su proslaviti u pivnicu. Tek rijetki znaju da je on na legendarnoj fotografiji.

– Ja nisam važan. Bio sam samo instrument, a čekić je pravi simbol – kaže. Nema ga više, darovao ga je Muzeju Zida. Sebi je ostavio komadić odlomljen od Berlinskog zida. Ipak je to iz prve pukotine koja je srušila Zid.