Najgore je kada nesposobni političari sazivaju referendum da bi si osigurali položaj i vlast. To se dogodilo u Ujedinjenom Kraljevstvu, koje će postati razjedinjeno. I vidjelo se: tko se referenduma laća, od referenduma i pogiba.
David Cameron je zamahao referendumskim oružjem i poginuo je, podnio ostavku, a obećao ga je kako bi postao šef Konzervativne stranke i zatim premijer. Vrijeme je da Britanci kažu svoje mišljenje o EU, kazao je Cameron „zaboravljajući“ da su se na istom referendumu 1975. već izjasnili za Europu (64,5%). No, Cameron je ciljao na glasove one ruralne Engleske, onih over 65-godišnjaka kojima se nikada nije sviđao ni London, pa ni tunel ispod La Manchea jer su držali kako im ta veza s Kontinentom oduzima njihovu otočnu izolaciju, a kamoli Europa. Cameron je dobio izbore i morao je održati obećanje.
Čelnik desničarskog UKIP-a Nigel Farage već najavom referenduma klicao je pobjedu, ali u nju nije bio uvjeren. Da bi osvojio glasove, Farage izbacuje potpune laži, poput one o 350 milijuna funti koje Britanija tjedno šalje u EU, a koje će ostati u Londonu ako se izađe iz EU. I dok su političari koji su propagirali „Leave“ u kampanji bili strastveni, propagirali povratak slavnoj Velikoj Britaniji, oni koji su propagirali „Remain“ bili su neuvjerljivi. Nisu govorili o pozitivnim stvarima, o miru, razmjeni ljudi i ideja, robe, kolanju bez granica...
Naravno, u Francuskoj sada Marine Le Pen, a u Italiji Matteo Salvini žele referendum o izlasku iz EU. Neka pitanja ne bi trebala ići na referendum, to više što se mogu prikazivati i lažima, kao što je to činio Farage.
