Ministar rada Mirando Mrsić najavio je radikalnu promjenu u sustavu otpremnina, o kojoj tek planira otvoriti pregovore sa socijalnim partnerima. Malo je preciznih informacija o novostima, no bit je u tome da otpremnine više ne bi bile novčana odšteta radnicima koja se isplaćuje nakon gubitka posla nego novi oblik štednje.
Lake mete
Otpremnine imaju dvojaku ulogu: socijalnu – jer se njima osigurava kratkotrajna materijalna sigurnost radnika nakon gubitka posla, i kaznenu, kad je u pitanju poslodavac – jer poskupljuju otkaze i odvraćaju tvrtke od olakog otpuštanja. U Hrvatskoj otpremnine ne mogu biti niže od trećine plaće po godini staža (najviše šest plaća za one s puno staža) i za njih su predviđene velike porezne olakšice.
Isplata otpremnina nakon redovnih otkaza i proglašavanja tehnološkog viška zakonska je obveza i to je jedno od prvih pitanja koje otvara Mrsićev prijedlog. Natjera li država poslodavce da svim zaposlenima plaćaju doprinos za otpremnine, kako se predlaže, tada ne može tražiti od njih da daju dodatnu odštetu onima koji će ostati bez posla. Nisu svi radnici u istoj poziciji, za mlađe radnike koji tek ulaze u svijet rada mjesečna se uplata u radnički fond otpremnina čini dobrim rješenjem, ali pitanje je što sa starijima? Smije li država radnicima koji imaju 15, 20 ili više godina staža ukinuti otpremninu i ostaviti ih na budućoj renti? Takvi bi radnici mogli postati laka meta za otkaze, osim ako se ne uvede neko prijelazno rješenje koje će zadržati oba sustava odštete prilikom otkaza. Želi li država pravedno rješenje, prijelazni rok ne bi smio biti kraći od 20 godina, što nameće pitanje kakav je smisao takve reforme i isplati li se stvaranje nove državne institucije koja će opet gutati novac, uz neizvjesne efekte? Tvrtkama koje su sad u nevolji takav potez neće pomoći, a ionako nitko ne zna što nas čeka za šest mjeseci, a kamoli za deset ili 20 godina – koliko bi trebalo vremena da mjera donese pozitivne efekte.
S obzirom na visoko opterećenje plaća, u novi radnički fond teško da se može izdvojiti više od jedan posto bruta, što je na kraju puno za poslodavce, a premalo za radnike. Na prosječnoj plaći od 7500 kuna bruto to bi bilo otprilike 70 kuna mjesečno, 840 kuna godišnje, 16.800 kuna za dvadeset godina (danas 45.000 kuna), a oko 33 tisuće kuna za 40 godina rada. Ostane li radnik nakon 20 godina bez posla, tih 16.800 kuna neće mu biti velika pomoć u životu, a nastat će golema obveza za tvrtke – u godinu dana čak milijarda kuna! I da je dvostruko manje, tvrtkama bi to bio velik teret, a otpuštenim radnicima socijalna pomoć. Profitirali bi samo radnici koji nikad ne bi dobili otkaz.
Sindikati rezervirani
Radnički fond za otpremnine dobra je ideja za dobra vremena, ali Hrvatska je sada daleko od toga. Socijalni partneri kažu da su za nju doznali kad i drugi, iz ministrove prezentacije prošlog petka te su prilično rezervirani. Poslodavci okupljeni oko HUP-a godinama sanjaju da se otpremnine izbrišu iz zakona i prepuste kolektivnim ugovorima, a u SSSH već neko vrijeme proučavaju novi austrijski model, sličan Mrsićevu prijedlogu, ali ostale su sindikalne središnjice rezervirane prema toj promjeni.
>>Otpremnine se ukidaju, a osniva se radnički fond
doktori svih boja su i upropastili kroz politiku Hrvatsku ekonomiju ,to je njihova etika i moral neogranicena gramzivost na svom nivoima tih ljudi koji su trebali biti noosioci postenja.cega got da su se dohvatili unistili su i nije im joss dosta doce vrijeme i njima ce slijedom doci kraj