U dnevnicima Franje Tuđmana, iz kojih smo izvatke objavili u nedjelju u Večernjem listu, a u prodaji je već i prva od tri knjige, ima nekoliko očekivanih, ali i nekoliko neočekivanih ocjena tadašnjeg disidenta od socijalističkog režima. Očekivano, Tuđman kritizira Stipu Šuvara, o kojemu je zapisao niz pomalo ogorčenih ocjena. Šuvar je, naime, 1976. godine govorio o tradiciji u nacionalnoj kulturi, pa likove iz hrvatske povijesti podijelio na retrogradne i progresivne. U retrogradne ubraja kraljeve, Zrinskog, bana Jelačića, kardinala Stepinca, Stjepana Radića, Andriju Hebranga, a u napredne Grgura Ninskog, Matiju Gupca, Matiju Ivanića, Jurja Križanića, biskupa Strossmayera... Iz te je napredne linije hrvatske povijesti, prema Šuvaru, nastao temelj za komunističku revoluciju u kojoj je “definitivno ostvareno samoodređenje hrvatskog naroda”. Bilo je to dovoljno Tuđmanu da za Šuvara u svom dnevniku napiše da je bio prodana hulja, da piše sramotno i jadno.

Nisu se poznavali

“On, profesor na goebelsovskoj razini. Ili na ždanovljevskoj, ako mu je draže. Sva je sreća da to ipak ne može imati dugi povijesni vijek”, napisao je Tuđman. Šuvarova udovica Mira kaže kako se u to doba Šuvar i Tuđman nisu poznavali, sve do 1990. godine kad je Šuvar smijenjen s mjesta hrvatskog člana jugoslavenskog predsjedništva.

– Stipe je sam na sve to najbolje odgovorio svojim tekstovima, objedinjeni su u knjizi Hrvatski karusel. Ali, Stipe nikad nije govorio loše o ljudima, samo o stvarima i pojavama, nije se s ljudima obračunavao, uvijek je bio za slobodu govora, pokušavao je i pomoći onima koji su nastradali, što kao profesor i nije uvijek mogao, a Tuđmanove riječi najbolje govore o njemu – kaže Mira Šuvar, koja upravo priprema novu knjigu izabranih tekstova i intervjua Stipe Šuvara nastalih u vremenu uoči 1990. godine pa sve do smrti u lipnju 2004. godine. - U tim tekstovima i razgovorima puno se spominje Tuđmanova politika, bit će to najbolji odgovor na dnevničke zapise Franje Tuđmana – kaže Šuvarova udovica, koja Franju Tuđmana nikad nije upoznala.

Dok Tuđman o Šuvaru ne piše lijepo, jako hvali Radu Šerbedžiju! U proljeće 1981. godine, naime, razbuktala se polemika između prvaka hrvatskog glumišta i najplodnijeg redatelja Veljka Bulajića. Šerbedžija je kritizirao Bulajića, jer je bez prestanka imao izdašnu podršku države pri snimanju filmova, uglavnom su to bili megaspektakli. “Filmovi Veljka Bulajića nekim svojim tajnim vezama komuniciraju s državom kao mecenom, a Drama HNK je bez pozornice, kazališta se ruše”, napisao je Šerbedžija 9. lipnja 1981. godine u Vjesniku, a Franjo Tuđman ga jako hvali zbog toga: “Reče Rade mnogo istine, na koju se mogao usuditi zato što je Srbin. Bravo, Rade Šerbedžija! Da mu uputim pismo?!”. Tako je napisao Tuđman, a Šerbedžija kaže kako je Tuđmana u to vrijeme poznavao.

Otrovne opaske

– Sjećam se Tuđmana iz tih godina, upoznao sam ga preko Ivana Šibla, bio je opozicionar u onom sistemu kakve sam poštovao. Bio je interesantan i tajnovit, impresionirao me kao i ostali vođe hrvatskog proljeća, Miko Tripalo, Savka, Pero Pirker, Srećko Bijelić. Tražili su da se jednopartijski sistem promijeni, da se uvede demokracija – kaže Šerbedžija, dodajući kako se s Tuđmanom nije susretao kasnije, kad je Tuđman došao na vlast, a on se u Beogradu oženio pa nakon toga otišao na zapad. Šerbedžija kaže i kako o Bulajiću ni tada nije imao loše mišljenje kao o umjetniku, jer snimio je, kaže, i dobre filmove, ali se na njegove velike spektakle trošilo više novca nego što je dobivala cijela hrvatska kultura. Zanimljive su i prilično otrovne i Tuđmanove opaske o publicistu Igoru Mandiću, kojeg zove “rogati mandlec”. “Za njegovu prodanu naprednu dušu ‘Dječji mjesečni list’ obnavlja jednu nacionalnu mitomaniju, koja je deplasirana kao ozbiljna povijesna građa, jer kao primjer uzima veličanje Zrinskog i Frankopana, koje da je Crkva ostavila na cjedilu.”, piše Tuđman u dnevničkom zapisu od 25. travnja 1976. godine. Dalje citira Mandića iz tog vremena koji kaže: “Nudeći relikvijar od fraza i kostiju, tako se pothranjuje jedna naivna, ako ne i reakcionarna pseudonacionalna svijest, jer klečanje pred moćnima još nikoga nije nahranilo ni učinilo slobodnim.” Tuđman to komentira vrlo oštro: “Rogati Mandlec očito ne kleči nego puzi, to ga jamačno nije učinilo slobodnim, ali ga hrani obilato, u tjedan dana na zagrebačkoj televiziji s Jurom Bilićem, potom na beogradskoj u samodopadnoj pozi hrabrog kritičara”.

Igor Mandić nije želio komentirati Tuđmanove kritike, kaže kako sada piše samo ako mu bude dobro plaćeno, tisuću kuna po kartici, pa tako, nažalost, zasad nećemo čuti njegovu reakciju. Povjesničar Dušan Bilandžić, pak, ogorčen je na lidere hrvatskog proljeća, pa i na Franju Tuđmana, te tvrdi kako su lideri hrvatskog masovnog pokreta zapravo bili više za Jugoslaviju od Tita i Edvarda Kardelja!

– Kardelj je 1965. godine, pet godina prije maspoka, govorio kako je Jugoslavija umjetna tvorevina i kako tu državu treba prvo organizirati kao konfederaciju, a onda i dovesti do razilaženja – kaže Bilandžić, koji je u posljednje vrijeme zagovornik teze prema kojoj su Tito i Kardelj zapravo prvi shvatili da Jugoslavija nema budućnosti i da je raspad te višenacionalne države neizbježan. O tome je Bilandžić već pisao. Tvrdi i da je Tuđmana uvjeravao kako je podjela Bosne katastrofalno rješenje za sve, ne samo za Bosnu i Hercegovinu, nego i za Hrvatsku i Srbiju. Ali, kaže, nije bilo pomoći, Tuđmana nije mogao razuvjeriti.