Na tramvajskoj stanici u središtu grada na Trgu bana Josipa Jelačića tog jutra 28. svibnja 2010. godine bila je uobičajena gužva. Neki su ljudi čekali tramvaj zaokupljeni svojim mislima, drugi su promatrali što se događa oko njih. Točno u 8.40 sati odjeknuo je snažan udarac – tramvaj broj 13 udario je u slijepu ženu, koja je u pratnji svog psa vodiča prelazila prugu iz smjera sjevera prema jugu. Žena je ležala nepomično na pruzi s potresom mozga, slomljenim rebrima i kukom, natučenom zdjelicom i nagnječenim plućima.

Netko je od građana pozvao Hitnu pomoć i policiju. Tek se trebalo utvrditi što se dogodilo. Očevidaca nesreće bilo je više nego dovoljno, ali što je to kada su imali sasvim oprečno viđenje onoga što se dogodilo. Jedni su tvrdili i tada i poslije na sudu da su vidjeli kako žena pred njihovim očima pada na prugu i da je tramvaj nije ni dotaknuo. Drugi su detaljno svjedočili kako je tramvaj naletio na nesretnu ženu i kako je njezino tijelo od udarca poletjelo zrakom... Svjedoci, koji su bili u neposrednoj blizini, tako su nesreću vidjeli na potpuno različit način i svi su bili uvjereni da govore istinu. Na kraju je presudilo svjedočenje prometnog vještaka, koji je sa sigurnošću zaključio da je žena višestruke ozljede zadobila od naleta tramvaja, a ne od pada.

Vozačica tramvaja u zagrebačkom Općinskom kaznenom sudu proglašena je krivom i izrečena joj je uvjetna zatvorska kazna, a ta je presuda nedavno postala i pravomoćna.

Oni koji se bave sudskom psihologijom znaju da je visoko pouzdan svjedok iznimka, kao što suci znaju da je najbolje kad su iskazi svjedoka praćeni i materijalnim dokazima. Jer svjedok, ovisno o okolnostima u kojima se nalazio, može biti uvjeren da govori istinu, a zapravo ono što je on vidio uopće ne odgovara činjenicama. Profesorica sudske psihologije Marina Ajduković objašnjava da se u sudskoj psihologiji razlikuju istiniti iskazi, koji se podudaraju s činjenicama, od neistinitih, koji se ne podudaraju s činjenicama, i lažni u kojima svjedok namjerno laže.

Na pitanje kako se događa da svjedoci isti događaj vide sasvim različito, kao u slučaju nesreće na Trgu bana Josipa Jelačića, s svi su uvjereni da svjedoče istinito, kaže:

– Do neistinitih iskaza dolazi zbog propusta u percepciji i pamćenju svjedoka. Zašto se to događa? Čovjek stoji na stanici i potpuno je u svojim mislima. Tek kad čuje buku, galamu, usmjeri pažnju. Nije vidio što se događa, ali u mozgu mu se aktivirao mehanizam logičkog razmišljanja. Imao je potrebu događaju, nesreći dati logičnu sliku. Druga okolnost koja dovodi do neistinitih dokaza jest da su svjedoci na mjestu gdje su stajali imali loše uvjete opažanja, a događaj se odvija brzo, pa je percepcija selektivna. Kako svjedoku nedostaju elementi stvarnosti, popunjava ih onim što mu se čini logično. Stoga će 10 ljudi različito opisati iste okolnosti. Usto, što dulje nakon događaja uzimamo iskaz jer pamćenje blijedi i gubi detalje, svjedok će naknadne informacije inkorporirati u sliku koju je vidio. Svjedoci su ljudi od krvi i mesa i visoko vjerodostojan svjedok je više pravilo nego iznimka.

Prof. Ajduković objašnjava da, ako je svjedok u trenutku događaj bio pod stresom, i stres smanjuje istinitost iskaza. Kod čovjeka u stresu percepcija je više selektivna jer je više usmjeren na ono što ga uznemiruje.

Sutkinja Lana Petö Kujundžić slaže se da svjedoci koji neistinito iskazuju o nečem što njihovo oko nije zabilježilo nesvjesno popunjavaju rupe u percepciji.

– Ti su svjedoci uvjereni da govore istinu. Znalo se dogoditi da je pri prepoznavanju žrtva sigurna da je prepoznala pravog razbojnika, a poslije se ispostavi da ga je prepoznala jer taj čovjek kupuje novine na istom kiosku kao i ona – kaže Lana Petö Kujundžić. Nekad svjedoci mogu pasti pod utjecaj drugih svjedoka i svjedočiti ono što nisu vidjeli.

– To su situacije u kojima zajedno sjede na hodniku ispred sudnice ili se nađu na kavi prije svjedočenja i tada jedan kaže: “Sjećate kako je optuženi potegnuo pištolj? Drugi mu odgovori: Ma nije”, ali prvi nastavi dalje: “Kako nije pa cijelo je selo vidjelo da je potegnuo pištolj” i na kraju drugi svjedok kaže: “Je, potegnuo je...” – kazuje sutkinja Petö Kujundžić.

Sutkinja Sanda Bramberger Ostoić ističe da su prepoznavanja vrlo suspektna osobito u stresnim situacijama, primjerice kod razbojstava, koja traju dvije minute.

– I još, ne daj Bože da počinitelj ima brkove! Uloga suca je da procjeni osobu koja je prepoznala okrivljenog i kritički sagleda okolnosti u kojima je vidio počinitelja. Psihologija i mudrost ispitivača nalažu da se prilagodi svakome, da stvori atmosferu u kojoj će dobiti potreban iskaz od svjedoka, ali i da svjedok s druge strane bude svjestan da zbog njegova iskaza netko može otići na tri godine u zatvor –, govori sutkinja Bramberger Ostoić. Zbog različitih okolnosti u kojima se nađu ne mogu svi svjedoci imati dobru percepciju. Normalno je da žena s malim djetetom, kad se nađe usred gungule, neće toliko obraćati pažnju na ono što se događa, nego će biti zaokupljena kako da skloni sebe i dijete na sigurno. Sudac Nenad Lukić, koji je svojim autoritetom potpuni vladar sudnice, zna se ponekad našaliti sa svjedocima, pa im kaže: “Policija vas je provjeravala na poligrafu, a ja imam u sebi napredniji biološki sistem kojim razlikujem govorite li istinu.” Primjerice – kad lažu, udahnu kroz nos ili im pogled bježi gore i dijagonalno.