...odlučio sam porazgovarati s Peteom Maxwellom, za kojeg sam smatrao da se na njega mogu osloniti. Došli smo blizu Maxwellova zemljišta kad smo naišli na jednog ulogorenog čovjeka i stali. Na veliko iznenađenje mojeg pomoćnika Poea, u tom čovjeku on je prepoznao starog prijatelja s kojim je nekad jahao u Teksasu, zvao se Jacobs. Tu smo rasedlali konje, popili kavu i pješice ušli u voćnjak koji se protezao do niza starih zgrada, od kojih su u nekima živjeli Meksikanci, ne više od šezdesetak metara od Maxwellove kuće. Prišli smo tim kućama vrlo oprezno i, kad smo bili dovoljno blizu, čuli smo glasove kako razgovaraju na španjolskom. Brzo smo se sakrili i osluškivali, ali bilo je predaleko da razaznamo pojedine riječi ili čak razlikujemo glasove. Uskoro je jedan čovjek ustao s tla, na vidiku, ali predaleko da ga se prepozna. Nosio je šešir široka oboda, tamni prsluk, hlače i košulju. Nakon nekoliko riječi, koje smo mi čuli samo kao mrmljanje, otišao je do ograde, preskočio je i krenuo prema Maxwellovoj kući.

Premda mi to tad nismo ni pomišljali, taj čovjek bio je baš Kid. Kasnije smo doznali da je, kad je napustio svoje društvo te večeri, otišao do kuće jednog svog meksičkog prijatelja, skinuo šešir i čizme, izvalio se na krevet i počeo čitati novine. Uskoro je, međutim, zazvao svog prijatelja, koji je spavao u istoj sobi, rekao mu da se digne i skuha kavu, dodajući: "Daj mi mesarski nož pa ću otići do Petea i odsjeći malo govedine; gladan sam". Meksikanac se podigao, dao mu nož, i Kid je, bez šešira i u čarapama, krenuo do Maxwellove kuće, koja je bila samo nekoliko koraka udaljena.

Kad je Kid, kojeg ja nisam prepoznao, otišao iz voćnjaka, mahnuo sam svojim pratiteljima i pažljivo smo se povukli malo dalje i, da bismo izbjegli one osobe koje smo čuli u kućama, krenuli drugim putem, približavajući se Maxwellovoj kući s druge strane. Kad smo stigli do verande ispred zgrade, ostavio sam pomoćnike Poea i McKinneyja na kraju verande, oko sedam metara od vrata Peteove sobe, i ušao. Bila je skoro ponoć i Pete je bio u krevetu. Otišao sam do vrha kreveta i sjeo, blizu njega, na jastuk. Pitao sam ga gdje bi Kid mogao biti. On je rekao da je Kid sigurno bio tu negdje, ali nije znao je li otišao ili ostao. U tom trenutku netko je doskočio do vrata, osvrnuo se, i dvaput zazvao na španjolskom: "Tko to ide?" Nitko nije odgovorio i on je ušao. Bio je gologlav. Po koraku sam mogao vidjeti da je ili bos ili u čarapama, i imao je revolver u desnoj ruci i mesarski nož u lijevoj.

Krenuo je ravno prema meni. Prije nego što je stigao do kreveta, ja sam prošaputao: "Tko je to, Pete?" ali nisam dobio odgovora. Na trenutak mi je palo na pamet da bi to mogao biti Peteov zet Manuel Abreu, koji je vidio Poa i McKinneyja, i htio doznati o čemu je riječ. Uljez je prišao blizu meni, naslonio obje ruke na krevet, desnom skoro dotaknuvši moje koljeno, i tiho zapitao: "Tko su ovi, Pete?" - a istog trenutka Maxwell mi je došapnuo: "To je on!" Istodobno je Kid ili vidio ili osjetio da je prisutna i treća osoba na vrhu kreveta. Odmah je podignuo svoj pištolj, samonapinjući model, na pola metra od mojih prsa. Brzo se povlačeći unatrag po sobi povikao je: "Quien es? Quien es?" (Tko je to? Tko je to?) Sve to se dogodilo u hipu. Što sam brže mogao izvukao sam svoj revolver i opalio, bacio se tijelom u stranu, i opalio još jednom. Drugi pucanj bio je beskoristan; Kid je već padao mrtav. Nije ni progovorio. Trzaj-dva, kratak gušeći zvuk kad je pokušao doći do daha, i Kid se pridružio svojim mnogobrojnim žrtvama.