Koliko ste puta pomislili: "O, da mi je barem ovdje jedna pekara, knjižnica, kafić...“ hodajući ulicama kvarta u kojem živite a čije je naličje već godinama obojeno vizurama prostora koji beskorisno zjape praznima?
Stanari su obično ti koji su puni ideja i prijedloga kako najbolje iskoristiti prostor. Negdje nedostaje trgovina maloprodaje, u drugoj ulici frizerski salon.
Stanari znaju najbolje
Često se želje stanara ne čuju niti uzimaju u obzir, što je loše i za poduzetnike kojima bi se ulaganje svakako olakšalo kad bi točno znali kakva je potražnja u nekome kraju, a i gradske vlasti sigurno bi lakše i ekonomičnije raspodijelile novac da osluhuju glas građana. Taj nesrazmjer škakljao je maštu Candy Chang, prostorne planerice i umjetnice koja javne prostore obogaćuje svojim umjetničkim instalacijama.
Poučena iskustvom iz Finske, gdje je radila kao dizajnerica u Nokiji i žalila što u blizini njezina golema ureda nema kafića na vidiku, odlučila je dati svojim sugrađanima u američkom New Orleansu, gdje već godinama živi, priliku da se čuje i njihov glas.
U kafiće, barove, urede i na uglove ulica New Orleansa postavila je kutije pune naljepnica s natpisom „Voljela bih da je ovo“. Bijele naljepnice od vinila njezini su sugrađani spremno počeli proizvoljno lijepiti po fasadama oronulih zgrada, pa čak i po pločniku, upisujući svoje ideje za prenamjenu neiskorištenog prostora.
- Odmah se dogodila interakcija. Na nekoliko papirića stanari su napisali; „Željeli bismo da je ovo pekarnica", a mogući budući poslovođa dodao je: "Ako vi nađete novac, ja ću peći!". Bilo je i duhovitih želja. Na primjer: "Volio bih da je ovo kuća Brada Pitta" ili "Volio bih da je ovo raj", kaže umjetnica porijeklom iz Tajvana.
Njezin rad prepoznali su u fundaciji Tulane / Rockefeller te odlučili poduprijeti projekt koji bi mogao unaprijediti odnose između onih koji koriste neki prostor i onih koji odlučuju kako će se prostor iskoristiti.
Salata s izvanzemaljcem
Poseban uspjeh doživjela je njezina instalacija „Prije nego što umrem željela bih...“, također u New Orleansu.
Zapuštenu zgradu koja je već dugo samo skupljala prašinu i grafite, Candy i suradnici iz njezina Civic Centra pretvorili su u golemu školsku ploču na koju su nebrojeno puta ispisali rečenicu „Prije nego što umrem željela bih..“ i ostavili praznu crtu i krede kako bi svaki prolaznik mogao upisati svoju „posljednju želju“.
- New Orleans krase neke od najljepših građevina na svijetu, a opet, odmah iza ugla vidjet ćete napuštenu zgradu išaranu grafitima. Godinama živim nedaleko od jedne takve pa sam pomislila kako bi bilo pretvoriti tako zapušteni prostor u javno dobro koje će nam svima uljepšati okolinu i život. Istodobno, pitala sam se što bih ja voljela učiniti prije nego što umrem. Godina iza mene bila je baš teška. Neki od mojih prijatelja izgubili su blisku osobu, baš kao i ja, i ta su me događanja potaknula da osvijestim kako je život kratak i krhak i da ga nikako ne smijemo staviti na čekanje, objasnila je Chang u intervjuu za magazin Juxtapoz.
Već u prva 24 sata, kada je instalacija krajem veljače postavljena, sve rečenice bile su dovršene i od tada su „ploču“ brisali mnogo puta.
- Bio je to jedan veliki eksperiment i zato sam se oduševila poštovanjem koje su ljudi pokazali prema zidu, a njihove kreativne, skromne i srcedrapajuće misli potpuno su me oborile s nogu.
Neki su poželjeli vidjeti kćer kako maturira, neki pak pojesti salatu s izvanzemaljcem, a sama autorica kazala je kako bi ona, prije nego što umre, voljela uživati u gradovima sa svojim najbližima.
Projekt je doživio golem uspjeh i Chang trenutačno priprema priručnik za sve umjetnike koji su zainteresirani postaviti instalaciju u svome gradu. Nada se da će se tako omogućiti ljudima diljem svijeta da iskuse što i ona. A to je da prepoznaju koliko smo slični jedni drugima, bez obzira na razlike koje nas na prvi pogled dijele.
derane, dobra ti je želja, sviđa mi se u svakom slučaju bolja od iznobedeve