– Dijanu? Ma kako ne bih znao Dijanu, joj... Sve ću vam reći! Strašno želim da nađu onoga tko joj je to učinio! – okreće glavom Petar Petric iz malog mjesta Soljak u Đakovštini. Jedan je od rijetkih koji su bili voljni govoriti o Dijani Vučkovac (37), čije je beživotno tijelo pronađeno prije dvanaest dana pred napuštenom zgradom u širem đakovačkom središtu. Nepoznati ju je ubojica zadavio golim rukama i bacio u otvoreni šaht, skriven žbunjem i visokom travom. Uočio ju je slučajni prolaznik, sklupčanu u polusjedećem položaju u uskom, malenom otvoru.
Mrtvozornik nije mogao na mjestu otkriti uzrok smrti. Istražitelji su u prvi mah pomislili kako je riječ o samoubojstvu. Nije imala dokumenata uza se, a bila je odjevena u mušku odjeću. Trebala su čak dva dana kako bi se otkrilo da je nesretna žena zapravo ubijena. Tek se tada utvrdio i identitet. Policija je kružila Đakovom i pokazivala njezinu fotografiju ne bi li ju tko prepoznao. O ženi koja je često mijenjala adrese, malo tko zna nešto više.
Kruh zarađivala konobarenjem
– O Dijani ne mogu ništa loše reći, apsolutno ništa! Mrava bi zaobišla, ne bi ga dirnula. Ona jest počesto ulijetala u veze s raznim muškarcima, da smo načisto! Ali to je bio njezin život, ja se u to nisam uplitao – započinje Petric.
Upoznao ju je prije desetak godina. Bila je u vezi s bratom njegove tadašnje partnerice pa su se često posjećivali. Kada su nekoliko godina poslije obje veze pukle, ostali su u kontaktu.
– Dolazila bi k meni nekad na dva, tri dana, a nekad bi samo mahnula u prolazu. Nije mi nikada ukrala ni koliko stoji jedna cigareta. Niti me je ikada iskoristila ni za lipu – ističe on. Nigdje se, nastavlja, nije dugo zadržavala. Nije se niti udavala.
– Gdje bi našla utočište, tamo bi i išla – sliježe on ramenima.
Živjela je nekoliko mjeseci i s Petricovim susjedom Antom P. i njegovom majkom.
Upravo je po tome i pamte u Soljaku, mjestu sa samo jednom kratkom ulicom, kućama samo s lijeve strane i okruženom šumama. Ante i majka u međuvremenu su se odselili u Austriju. Upravo je na toj adresi u Soljaku i bila prijavljena do prerane i stravične smrti.
Od koga je ili čega Dijana Vučkovac "bježala" pa se nigdje nije uspijevala skrasiti, Petric ni danas ne zna. Iz roditeljske je kuće u Satnici pokraj Osijeka otišla još prije dvadeset godina. Majka Nevenka vidjela ju je posljednji put tri tjedna prije kobnog događaja. Došla je po svojih 600 kuna socijalne pomoći, od koje je živjela otkako nije radila. O njezinu životu obitelj nije znala mnogo. Oduvijek su, pričaju nam, teško živjeli. Kada je pala drugi razred drvne škole, odustala je od srednje škole i zaposlila se. Kruh je zarađivala konobarenjem.
– Pojavila se jednom kod mene s nekakvim torbicama koje se vežu oko struka. Rekla je kako ih ona izrađuje, ali se ne sjećam za koju je tvrtku radila – prisjeća se Petric.
Pravog prijatelja, smatra naš sugovornik, nije mogla imati.
– Gledajući sa ženske strane, ignorirali su ju zbog njezina načina života. A s muške strane, nije mogla imati istinskog prijatelja jer bi se "spetljali", a onda to više ne može biti prijateljstvo. Imala je široki krug poznanika, i ja sam jedan od njih – nastavlja on govoreći tiho, kopajući po sjećanju. Promijenio je, kaže, brojeve telefona prije tri godine pa se od tada nisu čuli. Životi su im se razdvojili.
– Ona nije ni imala telefon i izgubio sam svaki trag o njoj – pojašnjava.
Policija je nedavno pokucala i na njegova vrata.
– Bio sam zatečen. Nepojmljivo mi je da bi takvu ženu, o kojoj mogu reći sve samo najbolje, netko ubio – sklapa on ruke. Ubojica je, uvjeren je on "99 posto", žena.
– Nijedan je muškarac, prema mome mišljenju, nije imao zašto ubiti. Vjerujem kako je to napravila neka žena, iz ljubomore. Dijana je bila krhka, sitna. Mogao ju je netko iznenada zgrabiti i držati... A kakvih sve žena ima... – razrađuje on moguće scenarije.
Policija zadnjih desetak dana "češlja" Đakovštinu. Ispitano je više desetaka osoba. Neobično za mirni slavonski kraj, počinitelj je i dalje u bijegu. Istražitelji tapkaju u mraku. Zakoračili su i u Tordinčevu ulicu u Đakovu. U njoj je Dijana, u domu Zvonka A., svojedobno provela nekoliko mjeseci. Susjedi o žrtvi ubojstva koje je šokiralo Slavoniju ni ovdje ne znaju mnogo.
– Nije ona hodala po susjedstvu, bila je tiha, kimnula bi glavom na pozdrav i otišla. Mislim da nije čak ni radila dok je stanovala kod Zvonka. Nisam čuo da su se svađali ili da je bilo nekakvih problema. Sjećam je se kao normalne žene koja je gledala svoja posla – priča nam prvi susjed Stipo Lukić. Zvonka mještani opisuju kao "dobrog čovjeka od svojih šezdesetak godina".
– Vidjeli smo je ovdje posljednji put prije godinu, dvije. Policija je redom dizala sve koji su je poznavali. Navodno ne znaju ni gdje je živjela netom prije ubojstva – otkrivaju nam u ulici.
Nije mogla pogledati u šaht
Velom tajne obavijena je cijela istraga. Ne zna se i je li žena usmrćena pred zgradom pokraj koje je nađena ili negdje drugdje pa je dovezena i bačena u šaht.
Obitelj Vučkovac ne zna ni gdje su Dijanine stvari.
– Policija nam nije ništa rekla. Uzela sam od susjede odjeću za pokop. Kći nam je govorila kako se smjestila kod prijateljice u Đakovu, ali ime joj nikada nije izgovorila – očajna je majka Nevenka. Kroz dane se provlači zahvaljujući tabletama.
– I ako nađu ubojicu, mi od toga nemamo ništa. Nje više nema, a ja s tim u mislima moram živjeti svaki dan – shrvana je. U Đakovo je Nevenka došla tek u petak. S rodbinom se odvezla do šahta smrti.
– Nisam mu se imala snage približiti, nisam mogla pogledati u njega – uzdiše bolna majka.
Kći joj je uredno telefonirala barem jednom na tjedan, no u zadnje se vrijeme nije redovito javljala pa je posumnjala kako se nešto događa. Nikada nije otkrila što se zbivalo.
Dijana je pokopana 9. lipnja, dan prije majčina rođendana na čije je proslave uredno dolazila.
Žalosno je kako novinari iskorištavaju nečiju tugu i potrebu da se ispričaju s nekim i pritom od ljudi isprose intimne obiteljske fotografije i javno svima serviraju slike ljudi (i djece) koji uopće nisu tema ovog događaja. To je strava i užas koji mentalni sklop imaju ti novinari. Slika se neko dijete pored mene i moje žene na mojoj svadbi i eto me za 10 godina možda ni krivog ni dužnog na portalu Večernjeg... Odvratno.