Sada je to potpuno jasno – u Hrvatskoj od škole za život neće biti ništa ako se ne svlada ćirilica. Nevjerojatno je licemjerno i istovremeno jednako tako podmuklo bilo koje pismo opteretiti hipotekom svjetonazorsko-političkih mokrih snova raznoraznih analfabeta koji, potpuno sam siguran, nisu do kraja svladali ni sva ona slova u koja se zaklinju kao u svetost ukucanu u kamenu.
Ako je u početku doista bila riječ, onda je ovdje ta prva riječ bila psovka. Što zbog toga da se nekog uvrijedi, što zbog autoočaja, što zbog potpune rezignacije, što iz čiste rekreacije. Zbog vitalnosti poruke i važnosti sadržaja psovka je, naravno, dobacila i do naših dana, multiplicirajući se rodbinskim izvedenicama pa se sve više čini da u komunikacijskom prostoru osim psovanja više ničega i nema. I tako naskakujemo mi jedni po drugima na tavanu, a grede su, jasno, trule, kao što su truli i argumenti za odćiriličavanje naše male neuke zajednice koja se tako gromoglasno želi odreći pisma koje je trebalo postati sinonimom zla i patnje. Ruku na srce, ti što su doista činili ratne zločine, ti psihopati i najgori bijednici, i latinici i ćirilici su upotrebnu vrijednost spoznali samo do razine psovanja majke onoj drugoj strani, onom drugom pismu.
Čitanje i pisanje, pa to su ključevi sporazumijevanja, to su mehanizmi osmišljeni i normirani da bi se olakšala ljudska komunikacija, da bi se dokumentiralo sjećanje, da bi se napravio odljevak emocije. Pisma i jezici samo u ovom dobu hipokrizije i totalne inverzije zdravorazumskog mogu postati uzroci ratovanja nepismenih.
Video - Što o uvođenju ćirilice kažu građani Vukovara
Je li mjesto ćirilici u Vukovaru toliko je besmisleno pitanje na koje se, ako se tako imperativno i nemaštovito postavi, odgovor koji bi pomirio logiku i emociju nikada neće dobiti. Fundament od kojeg se treba krenuti jest poražavajući za one najgorljivije razbijače ploča: ćirilicu u Vukovaru nisu tražili Srbi, nego su ćirilicu u Vukovaru obveznom učinili Hrvati. Četiri godine trajala je borba ne samo da se „ovo sveto hrvatsko tlo“ doslovno i gruntovno obrani od agresije, nego je i trajala borba na pravo većinskog naroda da realizira državu u kojoj će on, dakle mi, manjinama određivati pravila igre.
Pobjedu u toj borbi počeli smo uživati na način kako samo narod nenavikao na pobjede može činiti, kad je najteže ostati velik i moralno uspravan u situaciji nadmoći i trijumfa, da ne propadne u ponor patološke nacionalshizofrenije i postane ono protiv čega se trenutak prije borio. Hrvati su, kao u svakom filmu sa sretnim krajem u kojem pravda dolazi na svoje, pobijedili i onda su odlučili manjinama dati ono što su mislili da im pripada. Hrvatska je država, dakle, svojim autoritetom i aktima razrezala postotke, omjere i zastupljenosti na određenom području i vezala ih uz određene etničke skupine kao preduvjet za korištenje svega onoga što bi tim skupinama trebao značiti identitet.
Ukratko rečeno, i ponovljeno, ćirilicu u Vukovar uvela je hrvatska država, točnije rečeno uveli su je najdržavotvorniji među nama, kao oblik svojevrsne političko-kulturološke milosti prema manjinskom narodu. I onda odjednom, odluku te iste države ne žele provesti upravo oni koji se u nju kunu kao u relikvijsku svetost i koji svima koji pokažu i najmanju trunku skepse u etatističku nepogrešivost, drže agresivne moralne mitinge zbog i najmanjeg zareza, napisanog bilo na latinici, bilo na ćirilici, o tome kako nedovoljno poštujemo domoljubni kamen temeljac.
Gledajući taj salto-mortale u ovom nacionalnom cirkusu, u situaciji u kojoj su najveći Hrvati Srbima dali ono što ni najveći Srbi nisu tražili, pa im sad najveći Hrvati ne daju ono što običnim Srbima nikad nije ni palo na pamet da traže, osjećam gađenje zbog te šarade i pitam se nije li bilo poštenije u glavu reći Srbima i svim ostalim manjinama: nemate pravo ni na što! Osim na trgovanje u Saboru. A ne ovako; udijeliš im prava za koja im onda ne daš da ih koriste. Osim, opet, trgovine u Saboru.
Znači li to da ćemo uskoro micati i ono Pola ili Umago na putokazu za Pulu i Umag i treba li provjeriti ima li potreban omjer Talijana u Istri da bi koristili pravo na jezik. Je li Pula zbog toga manje hrvatska, a više talijanska i što bi se dogodilo da se Talijani koriste ćirilicom pa da Pola piše na ćirilici?
S koje god strane da se pokuša analizirati ovaj pravno-političko-moralni razvrat ne može se izbjeći zaključak da hrvatska država, njezini inokosni organi s raznih hijerarhijskih stepenica, ne poštuju sami sebe. Reći bilo kome „imaš to pravo, ali ga ne smiješ koristiti“ jasna je manifestacija nesigurnosti u trajnost pozicije vlasti, ali i pozicije nacije. Reći to u gradu u kojem segregacija nije mimoišla škole i u kojoj aparthejd opismenjavanja postaje dio domoljubne norme, bešćutno je ismijavanje simbolu Vukovara kao mjestu na kojem se rušiteljsko zlo iznova i iznova sručava na perpetuiranu patnju svakog onog tko pokušava normalno živjeti. Ne znam kako stoje s ćirilicom u Irskoj ili Njemačkoj, ali čujem da tamo država ono što obeća uglavnom i poštuje. Jesmo li ozbiljna država i jesmo li država uopće?! To je odgovor koji među nama moraju dati upravo oni čija se prsa crvene od lupanja dok nam u uho urlaju: OBO JE XPBATCKA!
