I u vihoru rata bilo je mjesta za snove. Bio je svibanj 1995. i toj se ljudskoj klaonici nazirao kraj pa je vojnik Ivo Hrga nakratko skliznuo s fronte i oženio se svojom Marijom u čijem je tijelu već rastao plod njihove lijepe i velike ljubavi. Za bračno putovanje odabrali su njegovo rodno Livno i otok Brač, ali načuo je Ivo da se nešto veliko sprema. Sedamnaest godina kasnije, supruga Marija u svom domu u Sesvetama iskreno kaže da ga je pokušala zaustaviti.
– Ja ga pitam zašto baš on mora ići, jer bio je u svakoj akciji, ali Ivo kaže: "Kakav bih ja to čovjek bio kad bi i jedan vojnik stradao a da ja nisam s njima?" – prisjeća se supruga Marija.
I tako je sa svojim Gromovima otišao u Oluju. Drukčije, znala je to dobro, nije moglo ni biti.
– Neke stvari osjetiš, vjerovao tko u to ili ne. Tog 4. kolovoza, bilo je oko podneva, vraćala sam se od mame s Bukovca. U jednom trenutku, ne mogu objasniti zašto, ugasila sam radio. Nisam ga mogla slušati, kao da mi je smetala glazba. Poslije sam doznala da je tada, gotovo u tom trenutku, Ivo poginuo. Ja sam znala, to se ne može opisati, ali ja sam znala. Bio je u stotinu akcija, na terenima. Nikad to nisam osjetila. Čula sam plač u dvorištu, nitko mi ništa nije morao reći. Ja sam jednostavno znala – govori Marija, teškom mukom pronalazeći riječi.
Geler ispod pazuha
Toga dana, u prvim satima Oluje, Gromovi su sjajno napredovali, osobito 1. pješačka bojna, Crne mambe. Bojna je krenula s Pribilović brda i oko 6.30 sati presjekla cestu Petrinja – Gore te potisnula neprijatelja iz prvih rovova do visine groblja u smjeru sela Sibić i Strašnik.
Na izlazu iz istočnog dijela sela Gore, međutim, otvara se pakao na zemlji: bojna je zasuta topničkom i minobacačkom vatrom u kojoj pogibaju dočasnik Mato Herdoman i gardist Rajko Starčević te satnik Ivo Hrga.
Prijatelj i suborac, pukovnik Boris Jacović nakratko se mislima vratio 17 godina unatrag. – Ivo je odradio svoj posao, probio crtu i čekao ostatak brigade, međutim, ušli su u klin pa su ih zasuli minobacačkom vatrom. Dobio je geler ispod pazuha, na mjesto koje pancirka nije pokrivala – prisjetio se suborac. Poznaju se od prvih dana rata.
– Ivin prvi teren bio je Farkašić, ja sam u to vrijeme bio ranjen pa smo se upoznali nakon te akcije i odmah postali prijatelji. Zajedno smo prošli Sunju, Livno, Dubrovnik... – kaže pukovnik Jacović, dodajući kako je Ivo Hrga brzo napredovao do zapovjednika 1. pješačke satnije, zahvaljujući prirodnoj inteligenciji i sposobnosti da se nametne kvalitetama, znanjem i hrabrošću.
Energičnog Livnjaka zamijetio je i general Janko Bobetko koji u svojoj knjizi "Sve moje bitke" na stranici 657. o Ivi Hrgi ovako piše: "Već na prvim terenima iskazuje izuzetne sposobnosti i veliku hrabrost. Još u obrani sela Farkašić istaknuo se hrabrošću kad je uništio neprijateljski tenk i izazvao strašnu paniku u njihovim redovima. Zbog iskazanih kvaliteta postavljen je na dužnost zapovjednika voda."
Pukovnik Boris Jacović u potpunosti se slaže s generalovim zapažanjima.
– Kao zapovjednik, Ivo Hrga nikada nije vodio napad iz podruma, uvijek je vikao: Za mnom! Bio je izuzetno hrabar, ali ne u iracionalnom smislu, već uvijek pravilno kontroliran, pa je znao u kritičnim situacijama povući ljude. Kad se radila prevaga, a vrlo je tanka granica između pobjede i poraza, Ivo je bio od onih ljudi koji su tu prevagu stavljali na našu stranu – kaže pukovnik Jacović, prisjećajući se kako je Ivo Hrga u ratu pokazao da može sve: spašavao je i izvlačio suborce, pravodobno reagirao kad se išlo u dubinu, pazio da ljudi ne stradaju od snažnih topničkih napada, i sam je bio odsječen, iza linija, u izravnim akcijama.
– Riječju, karizmatičan vojnik, a tako običan i skroman dečko koji je prošao sve, cijeli rat, dok ga u jednom trenutku nije zaustavila ta granata, dok njegov pješčani sat nije iscurio. Tragedija je još veća što je iza njega ostalo dijete i supruga – kaže Boris Jacović.
Dječaku je ime Ivo
Marija Hrga nije se udavala jer, kaže, želi čuvati uspomenu na svoju ljubav i predivnog čovjeka, pa svoj život i danas dijeli i s Ivinim roditeljima.
– Naš sin rođen u prosincu 1995. godine, nikad nije vidio oca, a ni otac sina. Otkad se rodio, gotovo svake sekunde pričala sam mu o ocu. Pokušala sam objasniti kakvog je oca imao, prekrasnog čovjeka, odgovornog, hrabrog i nesebičnog branitelja koji je tako iskreno, bez računice volio Hrvatsku. Sigurna sam da je danas, kao 17-godišnjak, ponosan na svog oca, da zna tko je bio, a u tome su mu posebno pomogli Ivini suborci koji i danas tako lijepo, s ponosom i poštovanjem, pričaju o njegovom tati – kaže Marija koja je od prvog daha svoga sina znala koje će mu ime dati. Ime mu je Ivo.
Ostale tekstove iz Večernjakova specijala Junaci Oluje pročitajte ovdje.
Ja ga pamtim kao dobrog nogometaša NK Dubrava i NK Vrapče... I naravno, po pričama kako su Hrga, Ninja i ekipa u Farkašiću razgulili napad JNA i napravili kontranapad u Farkašiću kad je Hrga skinuo svog prvog tenka. Mislim daa je to bilo i službeno prvo osvajanje neprijateljskog prostora.