Kada je u ožujku prošle godine Večernji list pokrenuo seriju konferencija “Hrvatska kakvu trebamo” na kojima su vodeći hrvatski stručnjaci predlagali strateška rješenja za budućnost zemlje, nitko nije mogao ni sanjati da će se ni šesnaest mjeseci kasnije dogoditi i onaj mobilizirajući trenutak zbog kojeg bi se, nakon godina letargije, doista moglo početi vjerovati da nam može biti bolje.
Upravo to su nam dali izbornik Zlatko Dalić i njegovi veličanstveni momci ginući za Hrvatsku na terenu i boreći se u nogometnoj areni za svoj tim, za svoj narod, za svoju državu. Hrvatska nogometna reprezentacija pokazala je da može biti najbolja na najvećem svjetskom spektaklu, najvećem sportskom događaju i sada se svi s pravom pitaju može li se taj elan, ta nevjerojatno pozitivna energija, ponos, ali i inat i zdravo domoljublje kao gorivo “iskoristiti” i za toliko potrebne promjene u cijelom društvu.
Jer ako smo najbolji u najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, što nas koči da budemo najbolji i svemu ostalome. Jedno je sigurno, ovo je pravi trenutak za pozitivne pomake. I bila bi ne šteta, nego grijeh da kao društvo ne izvučemo jasne pouke iz lekcija koje su nam svojom igrom poklonili naši vatreni.
– Svojom požrtvovnošću, upornošću, zajedništvom i samopouzdanjem pokazali su nam kako treba inače raditi. Dali su nam model kako se ponašati. To je taj pobjednički duh. Samo oni koji se dižu i kada padnu, pobjeđuju. Kad bi nas netko pitao zašto smo kao država u problemima, vjerojatno bismo mu odgovorili da je to zbog nedostatka kontinuiteta, discipline, što nismo organizirani. Naša nogometna ekipa sve je to imala i to je poruka – kaže predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Zvonko Kusić.
Ovakav zanos i povijesno jedinstvo imali smo, dodaje, i u Domovinskom ratu. Od onda se vrtimo u krug i tražimo krivce, međusobno se optužujemo.
– A svako jedinstvo je pozitivno, sve pozitivne emocije stimuliraju čovjeka i na drugim područjima. I političari bi na valu toga trebali producirati zajedničke ciljeve, motivirati sve prema zajedničkom cilju. Bilo bi dobro da se ovaj zanos, emocije i jedinstvo preliju u ostale društvene sfere ponašanja. Ljudi su u toj situaciji spremni i nešto žrtvovati – smatra Kusić.
Sličnog je stava i sociolog Dražen Lalić, koji ulazak hrvatske reprezentacije u finale Svjetskog nogometnog prvenstva stavlja na peto mjesto najvažnijih događaja u novijoj hrvatskoj povijesti, odmah nakon uvođenja demokracije i raskidanja veza s Jugoslavijom, stvaranja države, pobjede u Domovinskom ratu i ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Hrvatsko je društvo pobjedama vatrenih definitivno dobilo životno potrebnu infuziju. No to ne znači, naglašava Lalić, da je time i izliječeno jer infuzija djeluje nakratko, a promjene društvenih vrijednosti ne mijenjaju se od danas do sutra.
>>Pogledajte kako premijer Plenković slavi s Vatrenima u svlačionici
– Međutim, ulaskom u finale, kao društvo smo dobili snažnu poruku od jedne grupe ljudi, naših igrača, trenera, cijelog stručnog stožera. Sad imamo primjer što se može s radom, trudom, pozitivnim domoljubljem, suradnjom, upornošću... Ako možemo tim vrijednostima ostvariti najveći mogući uspjeh u sportu, onda su to vrijednosti kojima možemo riješiti i probleme u poduzetništvu, potaknuti i suzbiti korupciju, napraviti društvo modernijim i pravednijim. Ako te vrijednosti internaliziramo i pounutrimo onda doista, na duge staze, možemo imati velikih koristi od ovog uspjeha. U suprotnom, sve će doista ostati samo na infuziji koja će trajati i držati nas negdje do jeseni – naglašava Lalić.
Kako je biti među najboljima u svom području jako dobro zna Gordan Lauc, vlasnik biotehnološke tvrtke Genos, koji u fenomenalnim pobjedama vatrenih vidi ključnu poruku iz koje se treba iščitati recept za uspjeh.
– U reprezentaciji igraju oni koji su najbolji, dečki znaju da je to tako i znaju da imaju podršku i zbog toga ginu na terenu. Isti model treba preslikati na svaku tvrtku, u svaku učionicu, svaku instituciju, a to je da se odaberu najbolji i da se onda oni trude na svom poslu koliko su se dečki trudili na terenu. Kada bi tako bilo, svima bi nam bilo bolje. Moja tvrtke dokaz je da se to može – kaže Lauc. Slična euforija, atmosfera, vladala je, dodaje, 90-ih godina.
– Klima 1992. bila je nevjerojatno fantastična. Nismo imali ništa, ali smo znali da nećemo biti pregaženi, svi smo bili pozitivni i vidjeli smo perspektivu. Danas, realno, živimo bolje nego koliko radimo, a svi smo očajni i želimo pobjeći van – kaže Lauc.
Danas malo tko vidi pravu perspektivu i zato se možemo nadati da će nogomet i to promijeniti. Nada se to i naš znanstvenik svjetskog glasa Igor Štagljar.
– Voljeli li vi nogomet ili ne, iskoristimo ovu priliku i uronimo u entuzijazam i pozitivu koji je preplavio našu državu. Dopustimo si biti dio tog kolektivnog vala oduševljenja, upijmo tu ogromnu energiju ponosa i radosti i dodajmo u nju i svoje “Ajmo”, “Bravo!”, i “Čuda su moguća!” – zaključuje Štagljar. Vjerujmo u čuda!
Hrvatska se voli sa najvećim naporom i htjenjem na poslu, u škola, na fakultetu i u svakodnevnom životu kad se daje najbolje od sebe. Uvijek i bez iznimke.