Ubojstvo više od dvadeset tisuća Poljaka, koje su 1940. po Staljinovom nalogu počinile ubojice iz NKVD-a, dugo je bilo negirano i pripisivano nacistima; tek je Mihail Gorbačov povukao hrabar potez i priznao rusku odgovornost za taj teško oprostivi masakr. I nakon toga su u Rusiji ponovo pokušali prebaciti odgovornost za to na Hitlerovu vojsku i revidirati povijest, da bi u naglom obratu moćni Vladimir Putin prihvatio rusku negativnu ulogu i skupa s poljskim premijerom Donaldom Tuskom poklonio se žrtvama na službenoj međudržavnoj komemoraciji.
Pitanje je politike zašto je na zajedničkom obilježavanju tog masakra bio poljski premijer, a ne predsjednik države; predsjednik je putovao na drugu komemoraciju, isključivo poljsku, kad je na skoro istom mjestu gdje je pobijen cvijet poljske Druge Republike stradao u nesreći s brojnim osobama iz današnjeg državnog vrha.
- Nesumnjivo u ovoj tragediji postoji nekakav simbolizam koji u ovom trenutku još ne možemo shvatiti. U vrijeme kad se činilo da dolazimo do zaključka katynskog pitanja između Poljske i Rusije, nakon ceremonija i gesta dobre volje, dobili smo još jednu tragediju – rekao je Slawomir Debski, šef poljskog Instituta za međunarodna pitanja.
- Ne možemo razumjeti zašto su ljudi koji su predstavljali poljsku državu umrli na istom mjestu na kojem su pobijene tisuće poljskih časnika. Izgleda da se tom tlu sviđa poljska krv.
U prekrajanju Europe nakon Drugog svjetskog rata, Poljska je dobila svoj zapadni dio koji je prije bio njemački teritorij, ali je izgubila istočni dio koji je pripao Bjelorusiji i Ukrajini; brojni poljski časnici, koji su se u ratu borili u britanskoj vojsci, od očaja zbog gubitka svojih rodnih mjesta (Lvov, Vilno...) 1945. izvršili su samoubojstvo. Staljinovo inzistiranje na tome da zbog ruske sigurnosti Poljsku, kao najbitniji europski koridor do Rusije, prigrabi u istočni blok, zapad je nevoljko progutao, a brojni Poljaci bili su i protiv svoje volje repatrirani.
Tragedija Poljske samo je jedan dio onog što se kolokvijalno zove "zapadnom izdajom", a najčešće je bilo posljedica Staljinove politike. U dogovorima na Jalti sovjetski diktator je, pored dogovora da predaja Njemačke i Japana mora biti bezuvjetna, izvukao i sporazum da će nakon rata svi vojnici i civili, bez razlike, biti repatrirani u matične zemlje, što je pod Staljinovu diktaturu dovelo mnogo onih koji su je očajnički htjeli izbjeći (i Bleiburški masakr može se smatrati posljedicom tog sporazuma).
U "izdaji Poljske" demokratskoj poljskoj vladi u izbjeglištvu ostala je tek simbolična uloga, koju je zadnji izbjeglički predsjednik Ryszard Kaczorowski 1989. predao Lechu Walesi kao prvom demokratski izabranom poljskom predsjedniku. Taj čuvar treperavog plamena svijeće poljske demokracije bio je, ironijom sudbine, jedan od poginulih u padu aviona Tu-154M, kojim je samo nastavljen niz poljskih tragedija od Katyna preko pogibije premijera Władysława Sikorskog u avionskoj nesreći 1943. i "zapadne izdaje" 1945., sve do najnovije krvi koju je opet upilo žedno tlo kod Smolenska.
После свега, тешко је извући закључак ко је већи кривац за страдање Пољске, Запад или СССР. А то је, чини ми се, изузетно битно знати, да су у готово свим несрећама малих народа подједнако криви и Исток и Запад. Ту лекцију, нажалост југословенски народи нису добро схватили па су, кад је Исток показао слабост 1989. брже боље се нагло окренули Западу, илити \"демо(Н)кратији\". И прошли су слично Пољацима. Изгледа да се у историји заиста једна ствар стално понавља: ненаучена лекција Историје.