Ribiču iz Baranje za udicu se nedavno "uhvatilo" 200 grama eksploziva bačenog u Dunav. Dok je popravljao kamion za odvoz smeća, radnik osječkog Unikoma u vozilu je pronašao protuavionski metak. Punu staklenku metaka bacio je, pak, neodgovorni Osječanin u kontejner.
"Zašto ga uopće žele"
Nema dana da osječko-baranjska policija ne skuplja oružje i minsko-eksplozivna sredstva po smeću, poljima, kanalima. I nisu oni izuzetak. Ukupno 9260 komada odbačenih eksplozivnih sredstava, teških zajedno 32.370 kilograma, izuzela je policija lani u Hrvatskoj. Izbrojeno je još 4044 komada u prvoj polovici ove godine, a teški su gotovo 10.000 kilograma.
Dvadeset godina nakon rata, pravi se arsenali skrivaju i na tavanima i u podrumima. Protupješačka mina, 300 grama TNT-a i 1,4 kilograma gospodarskog eksploziva samo su dio nedavnog "ulova" policije u kući 46-godišnjaka iz Donjeg Miholjca.
– Po količini oružja u kućama mjeri se organiziranost društva. Što je manje sile, društvo je organiziranije. Nedostaje nam suradnje – kaže psihijatar dr. Nikola Mandić. Čuvanje oružja i vezanje uz njega, nastavlja, socijalni je defekt, a otkriva nepovjerenje u sebe i okolinu, kao i poremećaj ličnosti.
– Bacanje eksplozivnih naprava u smeće bolesno je stanje. Može se time omogućiti, primjerice, djeci da ih iskoriste za svoje konflikte ili se ozlijede u igri – ističe. Naoružani građani koji se time još i ponose, tumači, izrazito su nezreli.
– Oslanjaju se na lažne vrijednosti po kojima se pozicija i kvaliteta mjesta u društvu osiguravaju silom – objašnjava. Kada se govori o ratu, dodaje, bolje je reći da smo obranili zemlju nego da smo pobijedili. Treba, kaže, birati riječi.
– Moramo se odmoriti od oružja i ne hvaliti se njime. Oni koji ga imaju, neka si, uz stručnu pomoć, odgovore zašto ga uopće žele. Obrana je domovine i obitelji dužnost, a ne strast koja uvijek suzuje svijest – poručuje. Izrazito je opasno, ističu stručnjaci, što opasne naprave dolaze u nestručne ruke.
Tri streljane u Hrvatskoj
– Oružje fascinira i, psihologhijski, čini jačim, daje sigurnost koja može biti lažna, osobito ako se ne zna njime rukovati. Ne znači da svatko tko je bio u ratu zna baratati oružjem – kaže Dubravko Gvozdanović, sudski vještak za balistiku. Ne može ga, pak, svatko dobiti te postaje "zabranjeno voće", a ga građani koji su bili u ratu odluče ga zato zadržati. S vremenom im postane teret pa ga se rješavaju.
– Sustav i jest i nije pogriješio. Išao je prvo "đonom" na građane pa zatim pokušao s dragovoljnom predajom. A ljudi nisu vični vjerovati sustavu. Kad su nudili otkup, cijena je bila mizerija, a vlasnici su oružje u ratu skupo plaćali da bi se obranili – rezimira Gvozdanović.
Zakon se, nastavlja, sve više postrožavao i od oružja napravio bauk pa je opet postalo zabranjeno voće.
– I taj se fenomen vrti 20 godina. MUP nije pokušao usmjeriti građane prema legalnim streljačkim klubovima. Samo su dvije-tri streljane u Hrvatskoj. One koji su hobijem ili zanimanjem povezani uz oružje, poput lovaca, MUP nije smatrao partnerom, već suprotnom stranom – iznosi on.
Zakon se u četiri godine triput mijenjao, a usto je i dopunjavan, "što znači veliku zbrku u glavama onih koji ga donose". Policija, pak, svakodnevno apelira na građane koji čuvaju ili skrivaju oružje i eksplozivna sredstva da im ga bez straha od sankcija prijave. Pronađe li im ga policija, prijeti im do tri, pa čak i pet godina zatvora, u slučaju veće količine.
>>Gospođa (51) pronašla raketni bacač, mine i 1500 komada streljiva
>>Našao pet kilograma eksploziva u kući u Osijeku
Država (točnije državni aparat) koju je obranio naoružan narod boji se naoružanog naroda i nalazi tukce koji se igraju psihologa kako bi to opravdala? Tko je tu lud?