Bili su ponosni dok su 5. kolovoza brzo napredovali preko obronaka Dinare. Ponosni jer je Oluja uspjela, a oni su prvi od gardijskih brigada, oko 10 sati, ušli u Knin. Opet, bili su i tužni jer 21-godišnji Martin Segedi, pet godina stariji Zvonko Simon i 31-godišnji Stjepan Šaško nisu bili s njima. Trojica pripadnika 7. gardijske brigade, Puma, ubijeni su večer prije, 4. kolovoza, oko 18 sati na kninskom bojištu, kod brda Igla nadomak Crvene zemlje.
I dalje osjećaju nepravdu
– Moj brat ima 942 dana ratnog puta. Posmrtno je dobio čin narednika. Ubijen je u Oluji, međutim u službenim papirima piše da je branitelj, ali nigdje se ne vodi da je poginuli branitelj. Kao da je pet godina kasnije stradao u prometu... Što ćeš, nepravda, a ja nemam ni volje ni snage angažirati odvjetnika pa ispravljati tuđe pogreške – nemoćno će Zlatko Simon o svom mlađem bratu, najbližem članu obitelji kojeg je imao.
– Da, da, tu se dogodila neka pogreška u papirima – potvrdit će Simonove riječi Mirko Martinjak, danas predsjednik Udruge 7. gardijske brigade, a u Oluji zapovjednik tenkovske bojne.
To je zapravo još jedna od nepravdi u nizu koja je pogodila obitelj Simon, na čija je vrata tuga pokucala tri puta. Prvi je put to bilo kad je Zvonku Simonu bilo samo devet godina. Pod kotačima traktora smrtno je stradala njegova majka Dragica. Jedva da je prošlo pola godine, a tuga je u dom Simonovih opet došla. Snažan udarac groma odnio je dvojici dječaka oca Stjepana. Stariji Zlatko “povukao” je mlađeg sa sobom u Sloveniju. Zvonko je izučio za tesara, zaposlio se. Kad je počeo rat, vratio se kući, u Turčin kod Varaždina. Najprije je bio u Gromovima, zatim je 1993. prešao u Pume. Iste godine u brigadu, kojom je zapovijedao Ivan Korade, došli su i Martin Segedi iz Čepina i Stjepan Šaško iz Gornjeg Jesenja. Segedi i Simon bili su u istoj 1. bojni, Šaško u drugoj.
– Znao sam te dečke, Simona najbolje. Domaći dečko, veliki prijatelj. Znali smo zajedno izaći kad smo bili u Zadru u bazi. Simon je uvijek bio glas razuma, opominjao nas da, iako smo vani, moramo misliti na pravila – kaže Igor Tkalec, suborac trojice poginulih Puma.
Imena im uklesana
Ta je gardijska brigada u Oluju, za koju su koristili kodni naziv Kozjak ‘95, krenula iz akcije koja joj je prethodila - Ljeta. Za pripreme su imali samo četiri dana tijekom kojih su popunjavali zalihe goriva i streljiva. Glavni napad hrvatskih snaga Zbornog područja Split kojem su pripadali bio je usmjeren prema Kninu iz smjera Bosansko Grahovo – Jasenice – Muškovci i Uniški Doci – Uništa – Kijevo. Planom je bilo predviđeno da se u prvoj fazi napada presiječe komunikacija Knin – Gračac, ovlada širim područjem kraljevskog grada i da ga se oslobodi. I taj plan je uspio. Ušli su u Knin. Mirko Martinjak s ponosom nabraja imena suboraca koji su se prvi popeli na kninsku Tvrđavu i tu izvjesili hrvatsku zastavu.
– Bili su to Elvis Mihić iz Rijeke, Mario Bilač iz Vodica, Eduard Baltić iz Čakovca, Ivica Novoselec iz Zlatar Bistrice, Jasmin Hadžić iz Belog Manastira i Miljenko Hajsok iz Varaždinskih Toplica – nabraja Martinjak pa se prisjeća da se Hadžić popeo na jarbol, strgnuo lanac sa srpskom zastavom i zatim – pao. Bilač je pokušao ono što Hadžiću nije uspjelo – skinuti lokot i lanac – ali nije uspio. Na kraju su gardisti preko zidina kninske Tvrđave izvjesili dvadesetmetarsku zastavu.
Martin Segedi, Zvonko Simon i Stjepan Šaško bili bi ponosni da su mogli biti s njima. Ali, suborci ih nisu zaboravili. Njihova imena ostala su uklesana na kamenu u ratu porušene crkve sv. Mihovila u Kijevu. To spomen-obilježje na 31 pripadnika legendarne 7. gardijske brigade, Puma, koji su poginuli na Dinari, položeno je ove godine na Dan državnosti, 25. lipnja, na planinu, na 1709 metara visine, na predjelu Velika Duvljakuša.
Ostale priče iz Večernjakovog specijala Junaci Oluje pročitajte ovdje.
Laka Vam Hrvatska zemljica, i poštovanje do vijeka!