Površnim dnevno-politikantskim pristupom problematiziranja HRT-a posljednjih tjedana – od prijedloga za smanjenje pretplate, Hloverkina imenovanja za direktoricu programa, prijedloga Zakona o HRT-u – političari ponovno pokazuju da nemaju pojma što se događa u stvarnom životu.

Ponovno ne mogu sagledati HRT dalje od Dnevnika i Otvorenog kao njima jedinog znanog kriterija za procjenjivanje “sloboda” i stanja na HRT-u, dok pitanja koja bitno problematiziraju situaciju na HRT-u, a time izravno i ukupnu medijsku sliku u Hrvatskoj, ostaju netaknuta. Definiranje HRT-a kao javnog servisa puno je više od borbe za objektivno političko izvještavanje, od toga hoće li ravnatelj i urednici HRT-a imati ili neće imati svoje političke pokrovitelje (naravno da je poželjno da ih nemaju). U svim segmentima, ne samo političkom, HRT treba staviti u okvire javnog servisa – rezanjem njihovih nabujalih apetita prema komercijalnim sadržajima, osobito degutantno iskazivanih u kontekstu sportskog programa, ali i utvrđivanjem primjerenijih načina poslovanja.

Time se jednim udarcem radi dvostruka korist; s jedne strane, Hrvatska napokon dobiva javnu TV kakvu treba imati, a s druge strane uređuje se tržište komercijalnih medija – nacionalnih i lokalnih televizija, radijskih postaja, novina, interneta – odnosno dopušta im se da ravnopravnije sudjeluju u tržišnoj utakmici.

Dakle, kada je o financiranju HRT-a riječ, puno je važnije od pitanja pretplate odrediti način raspolaganja reklamnim prostorom s kojim se HRT ionako ponaša poput pijanog milijunaša koji prodaje skupocjene automobile po cijeni romobila (ispod žita?), bjesomučno spuštajući cijene marketinga jer mu je to ionako “poklonjen” novac na prikupljenu pretplatu. Već sama situacija da se u “prime-timeu” između poluvremena važnih nogometnih utakmica pojavljuju reklame lokalnih prodavača tepiha, keramičkih pločica ili pizzerija govori o teško poremećenim tržišnim odnosima.

Kada se, primjerice, u SAD-u održavaju utakmice superbowla, osobito finala, pomno se prati struktura oglašivača u prekidima i, bude li primijećeno da ondje zaluta neki oglašivač ili proizvod čija marketinška vrijednost ili snaga ne djeluju da su na razini najskupljeg reklamnog termina, medijska industrija danima alarmantno pokušava analizirati je li posrijedi ozbiljnije iskrivljavanje tržišta ili je riječ tek o specifičnom slučaju.  
U slučaju HRT-a nitko ne pita ništa, pa ni Sabor kao izravni vlasnik koji nema pojma kako pojedinci rasprodaju njegovu imovinu za sitniš (a reklamni prostor je također imovina), dok komercijalni mediji zbog mućenja vode na marketinškom tržištu proizvode gubitke s malom ili nikakvom šansom da se to ubrzo promijeni.

Prije nekoliko dana predsjednik Aktiva novinara HTV-a Nikola Kristić izjavio da bi se smanjivanjem oglasnog vremena HRT-a išlo na ruku KONKURENCIJI!(?) Osnovna je sistemska pogreška ljudi s HRT-a što misle da su u konkurenciji s komercijalnim televizijama premda je njihova zadaća takva da riječ konkurencija nitko s javne televizije ne bi smio potezati a da pritom ne riskira da ih se doista stavi u kontekst tržišta, pa neka se na muci pokažu pravi junaci. Mnogi bi se mediji u zemlji vrlo rado mijenjali s HRT-ovom pozicijom javnog servisa ako je njima već toliko stalo do konkurentske i tržišne igre.

Država napokon mora nešto prelomiti. Koliko nam je svima poznato, gotovo smo se jednoglasno nakon 1990. opredijelili za kapitalizam i tržišnu ekonomiju, pa se tako treba i ponašati. Treba omogućiti tržištu da se razvija i živi od samoga sebe, a ne uime inercije ili umjetnog smirivanja socijalne situacije dugoročno još više pogoršavati stanje. Ako smo, pak, svi zajedno shvatili da smo se zeznuli, posve je legalno opredijeliti se opet za neki drugi oblik gospodarstva, u kojem će država uvijek gasiti vatru i održavati status quo. Ali neka država onda vodi brigu o svima, a ne samo o njima!