Otkako su završeni prosinački parlamentarni izbori, zaoštrili su se opravdani i neopravdani prigovori različitim aspektima izbornog procesa. Na udaru su ponajviše izborna participacija i izborni sustav. Motivi su kritičara vrlo različiti. Dramatizirajući smanjenje sudjelovanja građana na izborima i neke učinke izbornog sustava, jedni nastoje potkopati legitimnost izabrane demokratske vlasti i prikazati je kao izraz volje malobrojne političke manjine u Hrvatskoj. U tome je najdalje otišao glavni urednik “Glasa Koncila” Ivan Miklenić, koji je pokazao zapanjujuće neznanje i političku tendencioznost u svojim komentarima izbora. Drugi kritiziraju izborne institucije i proces zato što nisu pogodovali njihovim osobnim i stranačkim interesima ili su ih posve osujetili. Među njima je i predsjednik HSLS-a Darinko Kosor, koji je upozorio na to da njegova stranka nije ušla u parlament premda je ukupno, u cijeloj državi, dobila više glasova od nekih stranaka koje su zasjele u Sabor.

Solidna izborna participacija

Među hrvatskim političarima i stručnjacima očito ima mnogo zagovornika maksimalističkog pristupa izbornoj participaciji. Vlast bi bila potpuno legitimna, misle oni, samo onda kada bi na izbore izašla golema većina birača. Vrlo visoke stope participacije u izbornoj povijesti vezuju se pak za jednu normativnu i jednu kontekstualnu pretpostavku. Da bi sudjelovanje građana na izborima bilo stalno vrlo visoko, iznad 90 posto, države moraju ozakoniti obvezatno ili prisilno glasovanje. To znači da se izlazak birača na izbore iz građanskog prava pretvara u zakonsku obvezu. Ako se ona ne ispuni, slijede novčane ili neke druge kazne. Prisilno glasovanje postoji danas u pet europskih država: Belgiji, Cipru, Grčkoj, Lihtenštajnu i Luksemburgu. Nekoć je postojalo i u Austriji, Italiji, Nizozemskoj i Švicarskoj, ali je u međuvremenu ukinuto. U Švicarskoj se formalno zadržalo dulje nego što se prakticiralo, i to samo u nekim kantonima.

Izborna participacija u europskim zemljama s prisilnim glasovanjem veća je oko 15 posto nego u zemljama u kojima je ono dobrovoljno. I u pojedinim zemljama stanje se mijenja kad glasovanje prestane biti zakonska obveza. Dok je u Nizozemskoj na snazi bilo prisilno glasovanje (1917.-1967.), na izbore je prosječno izlazilo 95 posto birača, a nakon što je ono ukinuto, participacija se prosječno smanjila oko 13 posto. Politički teoretičari uglavnom ne vole taj institut. Tvrde da je nespojiv sa slobodom ljudi te da nije poželjno da legitimnost vlasti formalno povećavaju birači koji su pod prijetnjom kazne, protiv vlastite volje, dovedeni na birališta. U znak prosvjeda, oni često nasumce ispunjavaju glasačke listiće i hotimice glasuju za rubne političke igrače ili povećavaju broj nevažećih glasova. Sudjelovanje na izborima može biti vrlo visoko i kad nije prisilno, ali se događa u iznimnim povijesno-političkim uvjetima. Najviša je participacija obično na prvim slobodnim izborima nakon sloma autokratskih režima, a potom se brže ili sporije smanjuje. Na prvim slobodnim izborima nakon pada diktature u Portugalu 1975. sudjelovalo je 92 posto birača, a na posljednjima 2009. samo 60 posto, što znači da se participacija srozala za više od 30 posto. Na prve izbore u neovisnoj Slovačkoj 1994. izašlo je 76 posto, a na one 2006. samo 56 posto građana ili 20 posto manje. Građane nekih zemalja ništa, čini se, ne može potaknuti da masovno izađu na izbore. Poljaci su bili prvoborci za slobodu i demokraciju u komunističkoj Istočnoj Europi, ali su na izborima za Sejm sudjelovali zapanjujuće slabo: 43,2 (1991.), 52,1 (1993.), 47,9 (1997.), 46,3 (2001.), 40,6 (2005.) i 53,9 posto (2007.). Rumunji su se krvlju borili za slobodu, ali je na posljednja dva ciklusa na izbore izašlo slabih 58,5 (2004.) i frapantno slabih 39,2 posto građana (2008.). Baltičke su zemlje desetljećima žudjele za neovisnošću i demokracijom, ali ne participiraju uzorno u tim tekovinama. Od 1990. do 2006. prosječna izborna participacija u Litvi bila je 58,2, a u Estoniji 63,1 posto. Slab odaziv na izbore nije karakterističan samo za nove europske demokracije. U Švicarskoj je prosječna participacija na poslijeratnim izborima bila ispod 60 posto, nakon 1975. spustila se ispod 50 posto, da bi se na kraju 20. stoljeća zaustavila na malo više od 40 posto. Na parlamentarne izbore 2001. izašlo je, primjerice, samo 59 posto Britanaca, a na izbore 2007. samo 60 posto Francuza. Nizati bi se mogli i drugi primjeri razmjerno niske participacije u europskim zemljama.

Budiša ostao u devedesetima

Ipak, nitko ozbiljan i dobronamjeran nije dovodio u pitanje legitimnost demokratski izabranih vlasti u tim državama zbog slabijeg sudjelovanja građana na izborima. U Hrvatskoj se to ipak čini, premda je izborna participacija vrlo solidna. Na izborima za Sabor od 1990. do 2011. prosječno je sudjelovalo oko 70 posto građana koji imaju prebivalište u Hrvatskoj. Participacija se nije sukcesivno smanjivala, nego je padala i dizala se od izbora do izbora. Na kritičnim izborima 2000. bila je viša nego na izborima prije i poslije njih. Osim toga, stvarna participacija u Hrvatskoj veća je nego što pokazuju podaci. Kako je popis birača nevjerodostojan zato što ima znatno više birača nego što ih objektivno može biti, postotak građana koji su glasovali, a doista žive u Hrvatskoj, sigurno je viši od službenoga. Usput rečeno, nevjerojatno je kako politički komentatori u isti mah tvrde da je birački popis “prenapuhan” i inzistiraju na nedopustivim razlikama u broju birača u pojedinim izbornim jedinicama koje su ustanovljene upravo na osnovi toga prenapuhanog popisa. Ako je prenapuhan opći birački popis, prenapuhani su i popisi birača u pojedinim izbornim jedinicama. Tek treba točno utvrditi koje su to jedinice i onda revidirati granice izbornih jedinica ili promijeniti broj mandata koji se dodjeljuju u svakoj od njih.

Izborni sustav proizveo je i učinke koji se nekima čine nepravednima. Pravednost se može procjenjivati s različitih stajališta. Darinko Kosor upozorio je na to da je HSLS ostao bez mandata, premda je dobio više glasova u cijeloj državi od nekih stranaka koje su ušle u Sabor, pri čemu je očito mislio na HSS, HDSSB, HSP Ante Starčević i Neovisnu listu Ivana Grubišića. No razlike između HSLS-a i tih stranaka uistinu su male. Na razini cijele države, u svih deset izbornih jedinica, HSLS je dobio 3,1 posto, HSS također 3,1 posto, a HSP s HČSP-om 2,8 posto važećih glasova. Grubišićeva neovisna lista u devet jedinica dobila je ukupno 2,8 posto, a HDSSB u samo dvije jedinice 3,0 posto glasova na državnoj razini. Sudbina slična HSLS-ovoj snašla je i HSP, koji je u deset jedinica dobio u prosjeku 3,0 posto glasova i nije osvojio nijedan mandat. I da je cijela država bila jedna izborna jedinica, HSLS ne bi ušao u Sabor. I da je u toj jednoj jedinici zakonski prag spušten na četiri posto, HSLS opet ne bi ušao u Sabor. To je jednostavno preslaba politička stranka koja već tradicionalno manjak potpore birača nadoknađuje viškom pretencioznosti.

Tako je Velimir Srića, koji stranci nije donio ni pet posto glasova u prvoj izbornoj jedinici, prije izbora skromno ustvrdio da je nekakav skup HSLS-a intelektualno jači od kluba nobelovaca. Profesor Ekonomskog fakulteta Velimir Srića u akademskoj je zajednici ostao upamćen i po sudjelovanju u jednome starijem televizijskom reklamnom spotu u kojemu prekida predavanje u dvorani punoj studenata kad mu zazvoni mobitel i potom pred studentima opušteno brblja s nevidljivom sugovornicom kao da je to najuobičajenija i najpristojnija stvar na sveučilištu. Nakon gubitka izbora napustio je klub nobelovaca u HSLS-u. Stranci nije pomogao ni Dražen Budiša koji je u zavičajnoj devetoj izbornoj jedinici dobio samo 3,8 posto glasova. U predizbornoj kampanji Budiša je pokazao da je misaono i retorički ostao u devedesetim godinama prošlog stoljeća čak i onda kada se suprotstavlja HDZ-u. Oživljavati stranku izvlačenjem iz naftalina “starih asova” bila je promašena strategija, ako još uopće postoji neka strategija da se HSLS oživi nakon što su mu Đurđa Adlešič, inače svojedobna Budišina politička favoritkinja, i Ivan Čehok zabili čavle u posmrtni kovčeg u prošla dva parlamentarna mandata. Slično vrijedi i za HSP, koji je dodatno pokopao povratak “starog asa” Ante Đapića.

Darinko Kosor ima pravo vrednovati izborni sustav sa stajališta osobnih i stranačkih interesa. No oni ne smiju biti nadređeni općem interesu države. A državni je interes da u parlament uđu snažne regionalne, a ne slabe općenacionalne stranke. Snažne regionalne stranke – a to su zasad HDSSB i IDS – u Saboru artikuliraju interese svojih regija i agreriraju ih u zajedničke i opće interese u suradnji s ostalim parlamentarnim strankama. Kad bi one ostale izvan Sabora, nestao bi glavni institucionalni kanal za artikulaciju posebnih regionalnih interesa te bi se oni nužno počeli izražavati izvan institucija. To bi za Hrvatsku moglo biti vrlo opasno. Stoga je mnogo važnije da u Sabor uđu IDS i HDSSB nego HSLS ili HSP. To je glavni razlog zbog kojega treba odbaciti svaku zamisao da se ukinu regionalne ili makar poluregionalne izborne jedinice u korist cijele države kao jedne izborne jedinice. To ne shvaćaju samo politički neinteligentni ili stranački krajnje pristrani pojedinci.