Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 91
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
PRIČA O MINISTRU

Nepoznati Linić: Svoj "čopor" lavovski štiti

'23.12.2011., Trg svetog Marka 6, Zagreb - Izglasavanje povjerenja novoj Vladi na sjednici Hrvatskog sabora. Slavko Linic. Photo: Robert Anic/PIXSELL'
Foto: 'Robert Anic/PIXSELL'
1/6
29.01.2012.
u 17:30

Kako je bucmasti dječak skloniji knjizi nego igri postao odličan vozač, svadljiv čovjek, vrstan gospodarstvenik i čelični ministar financija

Slavko je dohajal u Mikeje dok je tu bivala njegova nona, u škole je vavik hodil, učil, više je bil za knjigu nego za igru s dicon – kaže 84-godišnja Nada Franović, sestrična majke Slavka Linića. U Mikejima, selu na riječkoj Grobinštini, gdje je 19. rujna 1949. godine rođen aktualni ministar financija, pamte ga kao povučenog dječaka, dobrog učenika koji je uvijek rado pomagao drugima. Ondje danas rijetko dolazi, uglavnom za Sve svete, na grob none i oca, vele susjedi.

Strogo dijeli privatno od javnog

Linićev otac Stanko bio je vojno lice, pa se obitelj često selila. Živjeli su i u Vipavi u Sloveniji, nakon čega su se doselili u Rijeku. Ondje je Linić završio osnovnu, potom srednju ekonomsku školu, a onda i Ekonomski fakultet.

U selu Kačanima blizu Mikeja susrećemo i 63-godišnjeg Dragu Franovića. Kao dječak znao se igrati sa Slavkom i njegovim starijim bratom Brunom koji je, prisjeća se, od Slavka uvijek bio nestašniji. U Mikeje su Linići uglavnom dolazili za ljetnih praznika.

– Jedanput smo se Bruno i ja popeli na trešnju. Slavko je ostal dole, aš se ni mogal uzverat, bil je debel. Mi smo mu hitali trešnje, ali smo saku prej zagrizli. Kad se pobunil, rekli smo mu da su trešnje zgrizli kosi – pričao Drago “po grobniški” anegdotu iz djetinjstva. Znao je Slavko s bratom Brunom zasvirati i harmoniku, dodaje, te koristi priliku da kaže kako sadašnjem ministru zamjera što ipak nije više učinio za svoju Grobinštinu. Kako su odrastali, njihovo se prijateljstvo, veli Drago, zatrlo.

Linićeva majka Marija živi sama u stanu na riječkom Trsatu. Tajnovita baš kao i njezin sin, zahvalila je na posjetu, poželjela ugodan dan i tek dodala “ljudi mogu pričati svašta, ali ja kao mama o njemu mogu reći sve najbolje”.

Saznati pojedinosti o Linićevu privatnom životu gotovo je nemoguće. Oduvijek je pazio i znao dijeliti privatno od javnog, no jedno je očigledno, nikada nije bio “podatan” i sklon kompromisima. Krasi ga grobnička tvrdoglavost, nadograđena znanjem, a s godinama i iskustvom. Mnogi sugovornici o njemu imaju oprečno mišljenje. Neki su puni hvale, dok su drugi, navikli na govor u rukavicama, kada je Linić u pitanju, kritični.

Da je nepredvidiv i osebujan, pokazalo se već na studiju, kada je sad već pokojnom prof. Ivi Žuveli priredio scenu. Na ispitu iz makroekonomije Jugoslavije odbio je odgovoriti na pitanje koliko je reparacija i ratnih šteta Jugoslavija dobila nakon Drugog svjetskog rata. Hladno mu je odgovorio kako mu ne pada na pamet da uči te brojke napamet jer ih može pronaći u statističkom godišnjaku. Tijekom studija zarađivao je vozeći rent-a-car. Moguće baš otuda i njegova strast prema automobilizmu, a gotovo je postalo pravilo da kad god može ne koristi službenog vozača. Izvrstan je vozač, kažu mnogi.

U Beogradu bacao pepeljare

Nakon diplome, odslužio je vojsku u Leskovcu u Srbiji, a koliko se zna, iako je trebao biti u kuhinji, diploma ekonomista unaprijedila ga je u “ćatu”. Tada je primljen i u partiju. U sljedećih 10-ak godina radio je u nekoliko tvrtki, da bi početkom 80-ih postao financijski direktor riječke Ine, nadaleko poznat kao uspješan financijer. No, njemu neskloni danas za tu izvrsnost kažu da je precijenjena, tumačeći da je imao službu od 150 ljudi pa mu je bilo lako da bude stručnjak.

Afera tvrtke Agrokomerc, s kojom je Linić, uime Ine, poslovao i donosio dobru zaradu, dotaknula je i njega. Prema prisjećanju nekih gospodarstvenika iz tog vremena i pisanju medija, zbog poslovnih je transakcija bio i pod istragom. No, njegovi potezi pokazali su se zakonitima, ali su mu zaprijetili izbacivanjem iz Saveza komunista, što se nije dogodilo.

Na Linića, očigledno, pritisci djeluju poticajno, pa se iz tog vremena pamti da je, još na funkciji financijskog direktora Ine, uz bacanje pepeljara i lomljenje stolaca, na sastanku u Beogradu ustrajao na svojoj odluci da tuži tadašnju jugoslavensku Vladu na čelu s Brankom Mikulićem zbog zakidanja Ine na razlici u cijeni nafte. Navodno je tada kazao da “sa svinjama u Vladi više ne želi razgovarati”. Spor s ondašnjom Vladom Ina je dobila, no zbog raspada države ne i milijardu njemačkih maraka.

Skandal je bio povod Linićevoj selidbi u Ljubljanu, gdje je kratko radio u Elanu, i to za plaću od nekoliko tisuća maraka. Uspješni privrednik, kako se u to doba rado govorilo, povratkom u Rijeku krenuo je u politiku. Tadašnji predsjednik Skupštine općine Rijeka Željko Lužavec, kasnije ministar u HDZ-ovoj Vladi, pozvao ga je 1990. da preuzme funkciju predsjednika Izvršnog vijeća. U gradskoj upravi snašao se kao riba u vodi i dobro “posložio” poslove, zagovarajući i provodeći koncepciju “grad-poduzeće”, čime si je priskrbio pobornike, ali i neprijatelje. Tada je pristupio i SDP-u. Njegov ondašnji bliski suradnik, a potom, kad je 1993. postao gradonačelnik Rijeke, i šef kabineta, Franjo Butorac, Linića iz tog vremena opisuje posve drugačijim nego što ga mnogi danas doživljavaju. Bio je, kaže, čovjek dogovora, mogli ste mu se suprotstaviti i uvjeriti ga argumentima, imao je povjerenja u suradnike, uvažavao ih i davao im slobodu u odlučivanju ako su ga uvjerili da su tome dorasli. No, znao je biti surovo grub i bespoštedan, pa je tako jednom prilikom, kada su se neki iz Izvršnog vijeća pobunili zbog “nepravde” jer nemaju automobil na raspolaganju 24 sata, brzopotezno odrezao da ljudima koji u četiri popodne odlaze kući svojim ženama automobil i ne treba.

To je naredba predsjednika!

Neki drugi suradnici iz toga vremena Linića su doživljavali kao tešku osobu, osornog, eksplozivnog i čovjeka bez takta koji, kako narod kaže, najprije skoči pa kaže hop. Pričaju čak i da je osvetoljubiv te da uvažava samo sebe. Tvrde da je nepromišljeno dijelio otkaze, a otpušteni su kasnije dobivali radne sporove. U jednom je intervju, prisjećaju se, kazao “ja nisam političar”, pa su ga uputili da je krajnje vrijeme da se počne politički ponašati i shvati da se problemi ne mogu rješavati preko koljena.

No, priznaju mu da je radoholičar, izvrstan operativac, da je u stavovima, koji se mnogima ne sviđaju, jasan i izravan. Je li mana ili vrlina, ali Liniću skloni i neskloni bivši suradnici, slažu se u jednome: Slavko svoj “čopor”, bio to politički klan, radna ekipa ili obitelj i prijatelji, lavovski štiti i nikad ih neće iznevjeriti. Pokazao je to nebrojeno puta, u slučajevima kad su njemu bliski ljudi bili ugroženi, pod policijskim istragama ili čak uhićivani. Primjera je mnogo, od afera Tržnica i oružje za granitne ploče do navodnog pogodovanja suradnici Željki Marković ili najsvježijeg slučaja vezanog uz namjeru skupine gospodarstvenika koje je, brujalo je gradom, upravo on okupio, da preuzmu “Novi list”.

Gradonačelnik Rijeke bio je od 1993. do 2000., kada postaje potpredsjednik u Račanovoj vladi. Prvi njegov gradonačelnički mandat svakako je obilježen ratnim zbivanjima. Liniću, kao predsjedniku Kriznog štaba, malo će tko osporiti da je dugim i mučnim pregovorima s generalom JNA Marijanom Čadom poštedio grad i najmanjeg razaranja. S Čadom se pregovaralo iz noći u noć. Uvjeravao je Linića da neće napasti prvi jer voli Rijeku, ali će žestoko odgovoriti na svaki napad. Linić je, pak, pokazujući beskrajnu strpljivost i taktičnost, što se danas čini teško shvatljivim, Čadu dao do znanja da neće biti povoda za i jedan pucanj. Dok je Čad trusio viskije, Linić je, kažu, tih noći ispio litre cole jer, poznato je, gotovo nikada ne pije alkohol. U to je vrijeme bio pod velikim pritiskom, mnogi su mu zamjerali što uopće pregovara, nazivali su ga i izdajnikom, no epizoda iz rujna 1991. o kojoj nikada nije progovorio, a ni drugi, svjedoči suprotno.

U Krizni štab stigla je naredba predsjednika Franje Tuđmana da se jugovojsci isključi voda, a Linić je na zadatak poslao radnike Vodovoda. Šaht u Ciottinoj ulici, u blizini jednog vojnog objekta, čuvao je stražar, pa su radnici, nakon njegova “Odbij, pucat ću!”, prestrašeni otišli neobavljena posla.

– Kukavice, niškoristi, to je naredba predsjednika i ima se izvršiti – vikao je Linić na komunalce koji se nisu htjeli vratiti, prisjetio se naš sugovornik. Bijesan, uzeo je od njih alat i s jednim od suradnika iz Kriznog štaba otišao s Korza ravno u Ciottinu. Isti ih je stražar dočekao i vikao im “odbij”, prijetio da će pucati, repetirao je pušku, ali Linić se nije dao omesti. Nije to kratko trajalo, a na kraju – Linić je ventile zatvorio. Toliko je bio ljutit na komunalce da s njima, koji su virili iza ugla, kasnije nije htio popiti ni piće. Kolega ga je umirivao govoreći mu da pusti ljude, jer imaju pravo na strah, na što je Linić odgovorio: “A što ti misliš, da mene nije bilo strah!?”

E-mail za vjenčanje

Kad je 1993. postao gradonačelnik, bio je u prvom braku, no nakon nekog vremena se rastao i u listopadu 2002., nakon dugogodišnje veze, oženio sa suradnicom iz gradske uprave, pravnicom Ksenijom Čule, danas pročelnicom Ureda grada. Vjenčanje je bilo tiho, u krugu obitelji i prijatelja, jednog petka u Kraljevici. Živio je u Zagrebu, ali je bio i u Rijeci. Šalili su se gradski činovnici jer je, kako joj se tepalo, prva dama Rijeke o sretnom događaju svima poslala e-mail, a na uredu je osvanula pločica s novim prezimenom.

Linić je stare navike prenio i u Zagreb. Viđali su ga kako u “Trnjanki” s riječkom ekipom karta briškulu i trešetu. Nije propuštao ni jedan Riječki karneval jer maškare, kao pravi Grobničanin, obožava, a na svakom su se karnevalskom balu Linićevi pojavili s novom, pomno izabranom maskom. Oni koji ih znaju kao supružnike za njihov brak kažu da je rijetko skladan, a inače oštrog ministra opisuju kao pažljivog, privrženog i strpljivog supruga, pravog zaštitnika obitelji. Ponekad tu Linićevu stranu, kažu, nisu mogli spojiti s njegovim istupima i svađama u sabornici gdje je žestoko odrađivao dužnost zastupnika SDP-a,

provokacijama i prozivanjem političkih protivnika i onih koji su ga napadali. Dovoljno je sjetiti se “špijunčine Karamarka” ili “Olivera” koji mu podmeće. Možda su najbliže istini oni koji za Linića, ministra koji nam je obećao teške dane, kažu da su njegova osornost, bahatost, galama i živčanost zapravo jednim dijelom hinjene, a sve kako bi što prije došao do cilja.

Ključne riječi

Komentara 170

NE
neverane
21:20 29.01.2012.

Meketavi kompleksaš koji će nas zavit ucrno.

FA
Fantom47
19:16 29.01.2012.

Da li je itko upitao Linića zbog čega nema imovine?, a svi njegovi kolege oko njega više miliona kuna i to sve u ovih zadnjih godina od 1990.

Avatar Stipo Li
Stipo Li
18:02 29.01.2012.

29.01.2012. u 17:59h HipnosPajdaš je napisao/la: Stvarno....tko plača ovakve pamflete ? --------------- MI

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije