Subota 27. lipnja: U Americi obračun s civilizacijom
Aktivisti pokreta Život crnaca vrijedi ruše u Americi spomenike koji simboliziraju robovlasništvo, rasizam, protiv su bijelog Isusa koji je jedan od oblika “bjelačke supremacije”... Srušili su i spomenik španjolskog misionara i franjevca iz 18. stoljeća Jupitera Serre kojega je 2015. godine papa Franjo proglasio svetim i mnoge druge. Trump bjesni, ucjenjuje guvernere od kojih traži zatvorske kazne za rušitelje. Aktivisti su unekoliko u pravu, ali, na primjer, neki ugledni Amerikanci kažu – ako je Amerika imala robovlasništvo, Amerika ga je i ukinula. Sve zemlje na svijetu imaju tamnine u svojoj povijesti, ali to je tema za povjesničare, a ne razlog za trajnu sotonizaciju. Oni protiv kojih aktivisti ustaju učinili su Ameriku velikom zemljom, a tu veličinu i blagodati danas dijele sve rase, pa rušiti takvu Ameriku znači rušiti svoj dom. No kao ni u jednoj drugoj zemlji u njoj ima destruktivnosti koja je sama sebi svrha i u kojoj je užitak u rušiteljstvu jači od razloga koji ga čine izlišnim i koji pokazuju da je njegovo podrijetlo anticivilizacijsko. Gdje bi došao svijet da se svuda u njemu ruše simboli negdašnjih okrutnih vladavina? Vratio bi se u primitivizam svojih rušitelja.
Nedjelja 28. lipnja: Vjera u Boga i nogometna reprezentacija
Kad je 1998. Hrvatska osvojila brončanu medalju na Svjetskom nogometnom prvenstvu, napisao sam polušaljivo i poluozbiljno, kako je i bolje što nismo osvojili zlato, jer je opasno kad svi veliki maloj zemlji gledaju u leđa, tko zna gdje se mogu osvetiti. Predsjednik Uefe Slovenac Aleksandar Čeferin u razgovoru za naš list kaže: “Cijeli nogometni svijet začuđen je fantastičnim rezultatima Hrvatske.” Zašto je Hrvatska u nogometu uspješna? Iz jednostavnog razloga – to od nje zahtijevaju navijači. Kako bi oni izražavali svoju strastvenu kolektivnost da nema nogometa? A ta kolektivnost, koja se vidi i u mnoštvu navijača koji idu gledati utakmice reprezentacije u gostima, jedinstvena je u svijetu. Zanesenost nogometom u Hrvata je neka vrsta religije. Tako se približavamo mišljenjima da najbolji nogomet i najbolje navijače na svijetu imaju katolici. Možda je, dakle, tajna i u strogom odgoju kojem djeca “uzvraćaju” igračkom strasti, i u kolektivnosti koju iz vjere i vjerske obitelji prenose na druženje i igru. U komunizmu se to nije smjelo činiti, ali danas na svakoj utakmici ima igrača koji se na početku dvoboja prekriže, ili to učine poslije gola koji postignu, često na način da zahvaljuju Bogu.
Ponedjeljak 29. lipnja: Stoje u redu da ih korona promovira
Među globalnim pojavama koronavirus je pri vrhu ljestvice po proturječjima među znanstvenicima, posve suprotstavljenim mišljenjima i proreknućima, a možda i na prvom mjestu po silnoj želji nepregledne kolone znalaca i “znalaca” koji čekaju na red da se pojave u medijima i da ih epidemija promovira. Virus je za njih neponovljiva prilika jer je svjetska sveprisutna opasnost pa su im publika svi građani. A važna je i sama činjenica da je riječ o opasnosti, jer se stručnjaci i “stručnjaci” mogu uživjeti u svoju spasiteljsku misiju. Izvan Stožera koji nam upravlja životima, dva najčešća i “najautoritativnija” tumača korone i njezina ponašanja dvojica su znanstvenika kojima to uopće nije specijalnost, nisu ni epidemiolozi ni infektolozi. To su molekularni biolog Ivan Đikić i genetičar Dragan Primorac. Njihova olako izrečena stajališta i proreknuća lakoća su s kojom se zavodi publika, poput lake glazbe. Zapravo oni i jesu neka vrsta pjevača zabavne glazbe koje narod s veseljem sluša, a vjerojatno i snebiveni stručnjaci koji bi puno prije njih imali što reći. Pogledavši naslove u medijima ili njihove slike na ekranu trebali bismo ih preskakati, ali kad izmakneš jednom dočeka te drugi virus.
Utorak 30. lipnja: Ozloglašena korona – zanemariva opasnost
Ne čini li vam se da se na previše dramatičan način ističe kako u svijetu ima 10 milijuna zaraženih virusom ako na cijelom planetu ima 7,7 milijardi stanovnika? I da je od COVID-19 dosad umrlo pola milijuna ljudi, što je gotovo neznatno u usporedbi s preminućem od drugih bolesti? Te su brojke više utješne nego neutješne, ali ih kao izrazito negativne spominje i predsjednik Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) Tedros Adhanom Ghebreyesus, koji plaši čovječanstvo jer “pandemija COVID-19 još nije ni blizu kraja”, a “većina ljudi je i dalje podložna zarazi” te “virus ima još mnogo prostora za širenje”. No ako ćemo suditi po brojkama, opasnost se preuveličava kao da je riječ o velikom neprijatelju čovječanstva. Ali nema mjesta strahu, živjeti se i raditi može normalno, premda s oprezom. Bog da mi oprosti, reći ću – sve da pandemija potraje još godinu, dvije ili tri, ne može nimalo ugroziti opstanak čovječanstva. Može biti zahvalna tema paničarima i katastrofičarima, ali već sada se vidi da se običan svijet, premda je discipliniran, ponaša kao da virusa nema. Jači su od njega molitva i ukorijenjenost vjere da nas Bog čuva kao što nas je čuvao stoljećima od lažnih i stvarnih opasnosti.
Srijeda 1. srpnja: Obala i otoci vratili se elementarnosti
Podatak je zaista šokantan – na Hvaru samo 66 turista, a lani u ovo vrijeme bilo ih je 4588. Katastrofalni postoci, prazne plaže, hoteli, ulice koje su vrvjele turistima..., na žalost to je trenutačna slika cijele Hrvatske, jer već godinama turizam nam je glavna grana gospodarstva s velikim udjelom u BDP-u koja je obilno punila proračun. Da imamo jače industrije, propast turizma ne bi se tako osjetila, ali, eto, jako se volimo kititi ne vlastitim zaslugama nego zaslugama prirode i predaka koji su nas duž cijelog Jadrana obdarili suncem, morem i arhitekturom s kojom se može mjeriti malo koja u svijetu. Ali s Cesarićeve male voćke poslije kiše nestalo je sve te čarolije pa nam turizam ostade obično jadno, malo drvo. Korona je stanovništvo na obali i otocima vratila elementarnosti u kojoj se nekad sirotinjski živjelo i od koje se bježalo te je možda pustošenje korone u hrvatskim turističkim odredištima jedna od najslikovitijih posljedica pandemije. Kao i poslije rata, trebat će godine da teški bolesnik hrvatskog gospodarstva ozdravi, ali bismo trebali biti manje ovisni o turizmu kako bi nas manje ugrožavao kad njega samog nešto ugrozi. A koronavirus nije jedini koji to može učiniti.
Četvrtak 2. srpnja: Hrvatska ima jednu jako razvijenu industriju
Jedna industrija u Hrvatskoj uvelike nadmašuje sve druge i jamči nam opstanak. Ništa je ne može ugroziti, uvijek je sigurna i izdašna, i dok je takva nema brige za mirovine i druge potrebe države, ne može presahnuti jer je u stanju samu sebe zaštititi. To je – industrija zaduživanja. A ako dug ne možemo vraćati, industrija se pobrine i za tu nevolju tako što proizvodi novi dug, pa možemo biti sretni i veseli sve do – bankrota. Čitam naslov – “HNB priprema teren za postizborno zaduženje države od 6 milijardi kuna”. A ekonomist Željko Lovrinčević kaže: “Od sada pa idućih godinu dana mi ćemo svaki mjesec morati naći dodatnih 6 milijardi kuna. Zaduživati se, rasprodavati imovinu... Kako sada stvari stoje, ni iduća turistička sezona neće biti u normalnom opsegu. Ako kriza potraje godinu dana ili dulje, nećemo imati drugo rješenje nego posegnuti u drugi mirovinski stup.” I druge se zemlje zadužuju, uvelike i najmoćnije. Ali za razliku od nas, najmoćniji žive i rade da bi im bilo dobro, a mi živimo i radimo u dužničkom ropstvu, sve smo ovisniji o dugu i o zaduživanju kojim dug otplaćujemo. A toliki je da možemo otplaćivati samo kamate. Ne postojimo da bismo živjeli nego preživjeli.
Petak 3. srpnja: Od Hajduka i Dinama ostali su samo mitovi
Stručnjaci predviđaju da bi epidemija jesenas mogla biti još teža. Tako bi se ostvarila želja navijača Hajduka koji su poslije poraza Splićana u susretu s Goricom u nogometnom prvenstvu napisali duhovit komentar – “O, korono, vrati se i prekini ovu agoniju!”. No vodstvo Hajduka se ne da, po treneru Tudoru klub uništavaju oni kojima je to osobni interes, a predsjednik Stanić unatoč katastrofalnim rezultatima Tudora hvali. I u Dinamu traje stalni rat između publike i vodstva kluba čiju momčad kadšto gleda koja stotina navijača. Na žalost, od nekad velikih klubova bez kojih je život stotinama tisuća navijača bio nezamisliv ostala su samo mitska imena, najbolje igrače rasprodali smo kao što smo rasprodali i druga nacionalna bogatstva – banke, Plivu, Inu, telekomunikacije... od kojih su također ostali samo mitovi. Prije su nam odlasci na stadione i televizijski prijenosi utakmica činili život bogatijim, danas gledamo samo velike europske klubove, pogotovo one u kojima igraju Hrvati, a igraju manje-više u svim najuglednijima, i za razliku od očajnih Hajdukovih navijača vapimo – korono, ne vraćaj se!
