Sjećate li se kako se pjeva glazbena dur-ljestvica? Ono: do-re-mi-fa...
Dovoljno! Bit će nam dovoljna prva tri tona. Zapjevajte sa mnom, u sebi, pa i naglas: do-re-mi-re-do-re-mi-re-do-re-mi-re-do-re-mi-re-do! Baš tako kako piše, u jednoličnom ritmu. Može polako, može brže, može i najbrže. Samo da ima uskličnik na kraju. Da se onaj zadnji "do" od te vrtnje tri tona smije poput djeteta koje se četiri puta okrenulo raširenih ruku samo oko sebe pa se veseli svom prvom pijanstvu, osjećaju omamljenosti i zaljuljanosti cijelog svijeta u vlastitoj glavi i teturavim nogama.
Do-re-mi-re-do-re-mi-re-do-re-mi-re-do-re-mi-re-do! U D-duru. Tako ja pamtim profesora Davorina Kempfa. Vidim ga kako naglo sjeda za pijanino u staroj učionici Muzičke akademije u Berislavićevoj i svojim krupnim prstima svom snagom jednu za drugom utiskuje tu prostu melodiju, ako se uopće melodijom može nazvati to tvrdoglavo ponavljanje ukrug ta tri prva tona durske ljestvice. Zamišljam kralja kako prilazi širokom i dugačkom mramornom stubištu na vrhu kojeg čeka balkon nad mnoštvom u napetom iščekivanju. A on, u svem onom raskošnom ruhu, počne poskakivati gore-dolje na prve tri stube. I kako koju nagazi, pjeva: "do-re-mi-re-do-re-mi-re-do-re-mi-re-do-re-mi-re-do!" Sasvim neceremonijalno, potpuno protivno, štoviše u inat kraljevskom dostojanstvu, redu i protokolu.
U svoj veličini njegove fizičke pojave, okrunjene bujnom kosom i bradom, sjećam se profesora Kempfa kako mu obijesna radost sijeva iz očiju dok pred nama, zabezeknutim studentima, trivijalno ponavljajući tri tona demonstrira kako banalna i bezvezna može biti jedna muzička tema. Odnosno, nešto puno važnije. Kako i od tako banalne, trivijalne i djetinjaste teme od ponavljajuća tri tona majstor može sazidati palaču i katedralu. Jer, to što nam svira, i što sada sa mnom pjevate, to je početak, tema, osnovna građa od koje Johann Sebastian Bach gradi, a sada profesor Kempf pred nama ponavlja svojim snažnim prstima veličanstvenu Fugu u D-duru. Zaigranoj temi-zvrku pridružuje se odgovor poput razigrane jeke, pa se tema ponavlja za kvintu više, pa se s vlastitom jekom ispreplete, mahnito se umnaža, ima je sve više, iz tri zrna raste glazba kakvu još nikada svijet nije čuo i tako sve više, sve glasnije, sve bogatije, sve čipkastije... do zadnjeg akorda od kojeg već tutnje i zemlja i nebo. Od smijeha stvaralačkog genija.
Umijeće kojim je Bach od tog "do-re-mi-re-do-re-mi-re-do..." izgradio jedan od zvučnih spomenika koji su po ljepoti i genijalnosti ravni Michelangelovim skulpturama, Brunelleschijevim kupolama i Danteovim pjevanjima, to umijeće koje nam je lupajući po klaviru kao u transu predavao i objašnjavao profesor Kempf zove se kontrapunkt. To su bile osnove na kojima sam jednog dana, silno preuzetno i ambiciozno, odlučio ponuđenu mi novinsku kolumnu nazvati upravo Kontrapunkt.
A tek preludij te fuge... i to nam je profesor Kempf odmah požurio otkriti i zasvirati pretvarajući konfekcijski pijanino u katedralne orgulje... taj preludij izgrađen je od obične durske ljestvice, u tom istom D-duru.
Ono što ste sa mnom otpjevali, sada i poslušajte. U tražilicu YouTubea ili bilo koje internetske platforme za slušanje glazbe samo upišite šifru remek-djela "BWV 532" i ponudit će vam se velik izbor izvedbi raznih orgulja i orguljaša. Ako pak dodate još ime Emil Gilels, zasvirat će vam ruski pijanistički genij Busonijevu verziju za klavir. To je bilo prvo što sam potražio i pustio da mi zagrmi u autu nakon tužnog i sumornog oproštaja od velikog i dragog profesora Kempfa u dvorani mirogojskog krematorija.
Ne, to tamo nije imalo veze s Kempfom kojeg sam poznavao, poštovao, divio mu se i volio ga. Dva puta iz zvučnika administrirana Mozartova Lacrimosa, akademski oproštajni govor jednog akademika drugome i poziv grobara da bacimo latice cvijeća... oko sumorno kišnog podneva... a moj profesor i omiljeni skladatelj Kempf sav od svjetla, znatiželje, znanja, ljubaznosti i tutnjave... Njegovi zvukolici uvijek tutnje, i kad su tihi, njegove skladbe za klavir, orkestre i orgulje... njegovi zborovi, njegov Zagrebački koncert za gudače i čembalo ili jedno od posljednjih remek-djela, ciklus pjesama "Ex ponto" na tekstove Ive Andrića...
Osim pomno nabrojenih skladateljskih tehnika kojima se služio kompozitor Kempf, jedan od najvećih koje smo imali, živi je akademik o mrtvom ipak rekao i ono bitno. Bio je iskren umjetnik i čovjek. Bio je dobar čovjek.
Pokosila je smrt posljednjih mjeseci trećinu redovnih članova Razreda za glazbenu umjetnost i muzikologiju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Još ljetos otišao je Ruben Radica, sakrio nam se iza obzora svog i Kaštelanova "Prazora". Točno mjesec dana prije Kempfa ostali smo bez još jednog genija i dobrog duha glazbe maestra Pavla Dešpalja. A istog dana kad i akademik Kempf napustio je ovaj svijet i maestro Nikša Bareza. O svakom od njih mogao bih i morao pisati koliko i o Kempfu, a pišući o Kempfu pišem o svima njima. Nema ničega od njih u sumornim mrtvačnicama i krematorijima. Viju se za njima crne zastave na glazbenim hramovima, ali u nama, koji ih pamtimo, koji smo ih poštovali, divili im se i voljeli ih ostaje radost. Ostaju iskre i bljeskovi osmijeha koji nepogrešivo otkrivaju svojom zagonetnošću i sjajem ljude koji znaju više i vide dalje. Beskompromisni u traženju i nalaženju ljepote. Njihove nas smrti ne ostavljaju siromašnijima jer oni su svoje bogatstvo dijelili. Oni su svodove našeg svijeta prekrivali freskama glazbe. Trag koji ostaje za njima je plemenit, radostan i sunčan. Oni su kontrapunkt koji nad našim prizemnostima i prolaznostima, pa čak i od naoko najbanalnijih i djetinjastih tema, grade zvjezdane i tutnjeće kupole.
Što su bez njih zgrade akademija, kazališta, koncertnih dvorana s crnim zastavama? Ništa. I zato, još jednom: šifra BWV 532, D-dur. Okupljam u jedan zbor i orkestar sve nas koje su dirnuli, oplemenili i slutnji vječnosti u glazbi naučili odlazeći velikani. Neka tutnji, sa svim svojim jekama, i s radosnim uskličnikom na kraju: DO-RE-MI-RE-DO-RE-MI-RE-DO-RE-MI-RE-DO-RE-MI-RE-DO!
Počivao u miru profesore 🙏💕