Umirovljeni strojovođa Vladimir Ač iz Maglenče kraj Bjelovara u svojoj šokantnoj ispovijesti priznaje kako je neslavan rekorder među živućim bjelovarskim željezničarima jer je pod kotačima njegovih vlakova u smrt otišlo devetero ljudi koje i dan danas nosi na duši, a patnju i bol nimalo mu ne ublažava spoznaja da je u svim slučajevima bio nevin. Na razgovor – ispovijest je pristao jer, kaže, i nakon 20 godina od umirovljenja zbog smrti tih žena i muškaraca, od kojih mu se šestero bacilo pod vlak, osjeća tjeskobu i nemir. Iako nije pod tabletama, niti se predao alkoholu, cigareta za cigaretom odaje dojam napaćenog čovjeka koji nosi svoj križ. Od zahtjevnog i napornog posla danas kao teško pokretan 70-godišnjak i te kako osjeća posljedice na zdravlje.
Na tračnicama je bio do 1990. godine kada je umirovljen nakon 41 godine radnog staža. Vlakove je počeo voziti 1968. godine kada je u Kastvu izučio školu za strojovođu, a prije toga bio je ložač na parnjači. U 22 godine beneficiranog staža za upravljačem vlaka prošao je stotine tisuće kilometara diljem bivše Jugoslavije i Mađarske.
Uvijek prošao psihotest
– Devet žrtava bilo je presudno za moje mentalno zdravlje. Ono fizičko narušeno mi je 80-ih godina prošlog stoljeća, kada sam se gotovo smrznuo. Na minus 21 vozio sam šinobus, tzv. Srebrnu strijelu, iz Križevaca za Bjelovar. Bio sam toliko pothlađen da su me iznijeli iz vlaka, a tzv. “htz” cipele, koje su se od studeni slijepile s podnicom u kabini morali su odleđivati let-lampom. Tada su mi stradali svi zglobovi i na tri sam mjeseca završio u bolnici – kaže Ač koji se upravo zbog tog smrzavanja jedva kreće i na štakama.
No, kaže, nije to ništa u usporedbi s ostalim šokovima koje je doživio, i još proživljava, a zbog kojih je, kaže, za razliku od naših branitelja doživio civilni PTSP.
– Za radnog vijeka najljepše je bilo kada sam službu predavao nakon što je vožnja protekla u redu. No, nažalost nije uvijek bilo tako. Na duši nosim devet tuđih duša. Tri žene i tri muškarca bili su samoubojice, dva su bila naleta na traktoriste u Bjelovaru i Žabnu te jedan na vozača automobila u Dugom Selu – nabraja Vladimir Ač svojih devet postaja na kalvariji.
Nakon svake nesreće bio je na bolovanju i psihotestu koji je uvijek prošao.
Prva žrtva bila je 19-godišnjakinja koja se pod vlak bacila u Križevcima.
– To je bilo najgore, i dan danas se s tim ne mogu pomiriti. Taj grozan prizor još mi je pred očima. Jedna mi se žena bacila pod vlak u Velikoj Gorici, a nakon nesreće u Kumrovcu kada mi se pod vlak bacila starija žena i sam sam jedva izvukao živu glavu. Njezin me sin htio zaklati nožem, ali su ga spriječili mještani. Jedan mi se čovjek pod vlak bacio svečano odjeven. Sako od odijela uredno je prebacio preko rampe na prijelazu. Nakon samoubojstva brice u Virju milicajci su me strpali u postaju i maltretirali – nemilih se događaja sjeća Ač.
Za svaki ga nesretni slučaj vežu neizbrisive traume, koje je pogoršavala spoznaja da je u očima drugih bio krivac. Morao se, kaže Vladimir Ač, naučiti nositi s time jer mu je to također, nažalost, u opisu posla – tješi se i danas umirovljeni strojovođa.
– Prometni propisi, poštovanje brzine i sirena bili su mi svetinja. No, sve to, pa i spoznaja da ni jednom nisi bio kriv, pada u vodu kada te drugi osuđuju, za razliku od onih koji se toga nisu pridržavali, ali nažalost nisu preživjeli i smatra ih se žrtvama. Pri tome nitko nije pitao kako se ja osjećam i nosim s time. U trenucima tjeskobe često sam se znao upitati zašto se nitko nikad ne baca pod kamion već svi pod vlak – analizira svoj nemir Vladimir Ač.
Najstresniji trenuci bili su mu, kaže, kada je unesrećenima prvi priskakao u pomoć i uvijek se prvi uvjerio da su preminuli.
– Iako je bilo prekasno za pomoć, uvijek je kondukter trčao do prvog telefona i zvao hitnu pomoć. Onda nije bilo mobitela pa se znalo dogoditi da liječnici na mjesto nesreće dospiju i nakon nekoliko sati – u grču prepričava pokušaje spašavanja Ač.
Napominje kako ga je posebno pogađalo kada su ljudi na spomen željezničara odmahivali rukom dajući do znanja da ih bije glas alkoholičara.
Najsvjetlija točka u životu mu je, prisjeća se Vladimir Ač, kada je spasio život.
– Jedino me ispuni veselje kada se sjetim događaja iz Osijeka. Na pruzi sam spazio kokoš, uključio sam sirenu i počeo kočiti. Stao sam i tek kad sam sišao na tračnice, ispred vlaka sam ugledao kako petogodišnje dijete čuči i hrani kokoši na pruzi – ponosno ističe bivši vlakovođa Ač.
Zatvoren u tjeskobu, svjestan da mu nitko ne može pomoći, utjehu tek nakratko pronalazi u kćerima.
Poštujte propise!
Nekada je išao u lov, koji mu je bio ispušni ventil za nakupljeni stres. Poželio se razgovora s prijateljima i rodbinom, koji ga kažu jedini mogu razumjeti, ali nažalost i to se prorijedilo. Jedan od njih je, kaže, bio i pokojni strojovođa Slavko Lonjak koji je držao neslavan rekord sa 11 žrtava.
U jeseni života, sliježući ramenima, Ač kaže kako se, iako je teško pokretan, uspijeva uzdržavati s mirovinom od 3500 kuna. Unatoč svemu proživljenom Vladimir Ač ističe da onaj “tko jednom sjedne na kotač, nikad se od njega ne odvaja”, pa da mora, opet bi odabrao isto zvanje, koje se poput drugih uvuče pod kožu. Budućim i sadašnjim strojovođama poručuje:
– Pamet u glavu i poštujte propise!
Prisjeća se i kako su ga bivši kolege u zafrkanciji zvali ženomrscem.
– To je bilo zato što, poput nekih kolega, nisam želio stajati gospođama izvan postaja. Nekada je bio čest slučaj da su neki kolege noću znali povesti i grupe žena koje su u Bjelovar uzduž pruge išle na posao ili s posla. Poslije su se znali hvaliti svakojakim zavodničkim pričama, dok su meni prišili epitet ženomrsca – otkriva Vladimir Ač jednu od rijetkih anegdota iz svojih dana na pruzi.
\"Nekada je išao u lov, koji mu je bio ispušni ventil za nakupljeni stres. \" Istina, kažu kada ćovjek ma PTSP od gledanja mrtvih ljudi, onda je najbolji odmor i terapija ubijanje životinja!!!!!