Mirjana Jusup Pukanić (49) umrla je najvjerojatnije, doznajemo, od posljedica trovanja lijekovima. Tome u prilog govori nalaz toksikološkog vještačenja jer je, kako doznajemo, u krvi nesretne žene pronađena visoka koncentracija medikamenata, a tijekom obdukcije na Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku na Šalati na tijelu preminule nisu uočene niti pronađene nikakve ozljede koje bi upućivale na to da je smrt nastupila kao posljedica kaznenog djela. Smrt bivše supruge novinskog izdavača Ive Pukanića, koji je ubijen 2008. u atentatu na parkiralištu ispred zgrade Nacionala u Vlaškoj ulici, ipak nije okvalificirana kao samoubojstvo, već se o njoj govori kao o nesretnom slučaju. Histološki nalaz, dakle analiza izuzetog tkiva, još nije gotov, a trebao bi pokazati je li možda pokojnica bolovala od neke zloćudne bolesti koja bi mogla dovesti do smrti.

Izolirala se od svijeta

Nesretna je žena, podsjetimo, pronađena mrtva u svome stanu u Ilici 7. siječnja. Dulje vrijeme nije održavala gotovo nikakve kontakte s vanjskim svijetom, a jedina osoba koja je k njoj zalazila te se brinula o njoj bila je medicinska sestra Ana Mikin koja je tijelo bivše Pukanićeve supruge i pronašla u njezinu domu.

Kako se nije neko vrijeme javljala na telefon, medicinska je sestra željela provjeriti je li s bivšom Pukanićevom ženom sve u redu te je došla k njoj u stan. Od zatečenog prizora pozlilo joj je, a o svemu je odmah obavijestila policiju. Tijekom očevida pokraj preminule Mirjane Pukanić pronađena je vrećica s antidepresivima, a u njezinu domu nisu nađeni nikakvi tragovi koji bi upućivali da se ondje odvijala kakva borba, odnosno nije pronađeno ništa što bi se moglo povezivati s kaznenim djelom. S obzirom na stanje mrtvog tijela, mrtvozornik je zaključio da je Mirjana Jusup Pukanić najvjerojatnije preminula još 5. siječnja. Medicinska sestra, koja je posljednjih godina jedina komunicirala s nesretnom ženom, zaposlena je inače u KBC-u Zagreb na Odjelu onkologije, a s pokojnicom se zbližila 2008. godine u vrijeme kad je na samrtnoj postelji u bolničkom apartmanu ležala njezina majka Marija Jusup. Mikin se brinula o umirućoj ženi, a kasnije se nastavila brinuti i o bivšoj Pukanićevoj supruzi. Koliko je poznato, Mirjana Jusup Pukanić dulje je vrijeme imala teških zdravstvenih problema, pila je antidepresive zbog kojih se i strahovito udebljala te živjela potpuno izolirano, a medicinska sestra brinula se o njezinim svakodnevnim potrebama pa su se u neku ruku i zbližile.

Što se tiče toksikološkog vještačenja, koje je obavljeno u ovom slučaju, valja istaknuti da se ovakve analize u praksi rade kod svih sumnjivih otrovanja (smrtonosna, nesmrtonosna ili pretpostavljena). Otrovanje je nesumnjivo dokazano kada se kemijsko-toksikološki nalaz i obdukcijski nalaz poklapaju, odnosno kada su sukladni. Koji će se biološki materijal uzeti za analizu, ovisi o sredstvu i načinu trovanja. Ako je, primjerice, riječ o peroralnom otrovanju lijekovima, drogama, alkoholnim pićima, pesticidima i slično, na analizu se dostavlja sadržaj želuca te uzorci krvi i mokraće.

Žene su sklonije lijekovima

Tijekom obavljanja očevida na mjestu pronalaska mrtvog tijela izuzimaju se svi sumnjivi predmeti koji se mogu povezati sa smrtonosnom posljedicom, a uglavnom je riječ o ostacima hrane i pića, lijekovima i narkomanskom priboru, pronađenoj ambalaži, ostacima u posuđu i pepeljarama... Takve predmete policija izuzima na mjestu događaja i uz njih naznačuje izvor zagrijavanja u prostoriji u kojoj je pronađeno mrtvo tijelo. Inače, što se tiče pokušaja samoubojstava (bez obzira na to što se smrt bivše Pukanićeve supruge službeno ne vodi kao suicid), prof. dr. Dušan Zečević, vještak sudske medicine, ističe da su im muškarci općenito skloniji, a kad se žene odluče na taj čin, najčešće si život pokušavaju oduzeti lijekovima, odnosno predoziranjem.

Struka također kaže da je to zato što žene strahuju od boli i dugotrajne patnje koju teže podnose nego muškarci. Usto, na trovanje lijekovima odlučuju se uglavnom osobe koje zapravo i nisu čvrsto odlučile umrijeti, odnosno, žele biti spašene jer je količina potrebnih lijekova individualna, ali je i proces umiranja znatno dulji nego što je to, na primjer, slučaj kod vješanja. Trovanje lijekovima ostavlja otvorenu mogućnost da omamljene osobe netko pronađe te da im liječnik ipak spasi život.