Te 2007. godine bila je na korak do smrti, tko zna koji put. Ovaj put, međutim, bilo je drukčije. Neki to nazivaju kliničkom smrću, za nju je to bio susretom s Bogom. Teško je disala, sve teže, gubila svijest. Sjeća se sile koja ju je vukla prema naprijed i svoje želje da se, shrvana silnim umorom, preda smrti u zagrljaj. I danas pamti boje, mirise i zvukove koji su je dočekali s onu stranu tunela, sjeća se Božjeg lica i ruke koju blago spušta na njezino lice. I smije se, njoj, djetetu. Probudila se u bolničkoj postelji, sjetila se da je kod kuće ostavila neke drage ljude i shvatila da Bog za nju ima neki plan.

"Ne bojim se, više se ne bojim ničega", pomislila je Mirjana Horvat, 45-godišnjakinja iz okolice Samobora, i o svojoj bolesti odlučila govoriti – da se više nikad nikome ne dogodi. Odlučila je živjeti. Podaci iz bolničkoga kartona vrlo snažno svjedoče o njezinoj borbi za život: na svojih 157 centimetara visine ima tek 36 kilograma.

U nesvijest od slabosti

Hospitalizirana je dvadesetak puta, a posljednje četiri godine njezin organizam nije izdržao ni jedan jedini zalogaj. Na životu je održavaju dva katetera prikopčana na tijelo, jedan je na bedru, gdje su joj uspjeli pronaći žile, a drugim je hrane izravno u tanko crijevo. Riječ je o tzv. jejunostomi, cijevi u abdomenu kakva je ugrađena nekolicini pacijentica u svijetu i samo jednom u Hrvatskoj – Mirjani, pa je po tome također najteži slučaj anoreksije u Hrvatskoj. Još jedna okolnost ovu priču čini i težom no što jest: Mirjana je medicinska sestra, školovana da se skrbi za zdravlje.

Poremećaj s prehranom započeo je kad joj je bilo 15, u njezinu Štitaru kod Županje.

– Iako sam bila posve normalna, obična djevojka, počela su dobacivanja o mojoj kilaži. Bila sam tipična tinejdžerica s nedostatkom samopouzdanja i nije mi mnogo trebalo da dobijem komplekse koje sam počela rješavati dijetama, s jogurtom i jabukama. No to mi se činilo nedovoljnim, pa sam jednostavno prestala jesti – kaže Mirjana.

Roditelji su joj, sjeća se, bili prestravljeni pa ju je majka odvela k liječniku koji joj je propisao vitamine. Preostalo joj je tjerati svoju kćer da jede, ne znajući da nakon ručka uporno povraća jer joj organizam ne može zadržati hranu. Bilo joj je 20 kada je došla u Zagreb i zaposlila se u Vinogradskoj bolnici na odjelu gastroenterologije, prilično pothranjena, ali bez ikakve svijesti o sebi kao bolesnoj osobi. Uostalom, za anoreksiju je prvi put čula od svoje kume, tada glavne sestre na bolničkom odjelu. Godinu dana poslije, pod snažnim pritiskom kolega prvi je put prihvatila pomoć, koja se sastojala od povremenih infuzija.

– U to vrijeme još nisam shvaćala da imam problem. Sjećam se da sam s kolegama nakon naporna posla u bolnici izlazila u Saloon ili Best i ondje često padala u nesvijest od slabosti. Živjela sam život ne jedući i nisam se osjećala bolesnom. Upravo je to u samoj srži ove bolesti: sve znaš o tome, ali te ništa ne boli, pa nastavljaš, sve dok ti život ne počne visjeti o niti, kad dođeš do ruba smrti – kaže Mirjana. Uskoro je upoznala svoga supruga Stjepana, rodila dva sina, Vedrana i Darija, koji je dobio ime po tome što su ga smatrali pravim darom. Naime, zbog izgladnjivanja Mirjani su godinama izostajale mjesečnice, a kad su se pojavile, bile su neredovite. U trudnoći je dobila osam kilograma, počela se i normalno hraniti. Događaj iz 2002. godine ponovno ju je vratio u pakao anoreksije.

"Same smo si krive"

Na ljetovanju u Zadru cijela se obitelj otrovala, no posljedice je ponajviše osjetila upravo Mirjana, izgubivši četiri kilograma u samo nekoliko dana. I tako je ponovno počela izbjegavati hranu pa je otad, što ambulantno, što bolnički, redovita pacijentica na Rebru. To je sada jedina bolnica u koju ulazi jer je zbog svoje bolesti prije dvije godine bila prisiljena otići u invalidsku mirovinu. Posljednjih godinu dana, priznaje, posve se, uz izuzetak najbližih članova obitelji, izolirala od svijeta.

– Ljudi mi žele pomoći, žele me u svojem društvu, ali ja ne želim da se mnome itko opterećuje. Ne odlazim nikome u goste, da ne bih stvorila neugodnosti, čak više i ne telefoniram prijateljima – priznaje Mirjana i dodaje da zahvaljuje Bogu na suprugu.

– Moj je Stjepan pažljiv i brižan suprug, trebalo bi mu dići spomenik. Da nije njega, vjerojatno ni iz kuće ne bih izišla. On je zdrav čovjek, malo tko bi to izdržao sa mnom – kaže.

Anoreksiju ispravno doživljava kao bolest, on shvaća da se to ne može kontrolirati snagom volje, kako to mnogi, u svom neznanju, misle.

– Pretili imaju mjesto u ovom društvu, a nas treba sakriti pod tepih. Mi smo sebi, kažu ljudi, same krive, ne shvaćajući da se poremećaj prehrane ne odvija pod utjecajem volje – govori Mirjana. U želji da dodatno senzibilizira javnost o bolesti od koje pobolijeva sve više djevojaka, napisala je knjigu "Moja dva imena". Jedno je Mirjana, drugo – anoreksija. Njezina knjiga, kao i ova priča, nose samo jednu poruku:

– Volite svoje tijelo, volite sebe onakvi kakvi jeste, kakvi ste stigli na ovaj svijet, jedinstveni. Ako na svom putu skrenete, znajte da niste sami – kaže Mirjana Horvat.