Taman sam se srodio s ovom Vladom, a velike su šanse da ti živopisni likovi netragom nestanu u provalijama svojih beznačajnosti. Ipak, postoji i šansa da još ostanu malo s nama. Jer dovoljno sam naučio engleskog da mogu razumjeti hrvatskog premijera i potpuno se priviknuo na C3PO robota-ministra kulture i njegove binarno sročene izjave, fraze bez značaja i težine, a tako odmjereno postustaške. Nedostajao bi mi i raščupani prosvjetar kojem će godinama u glavi odzvanjati kukurikulum i onih 50 tisuća nepristojnih što su se usudili izaći na ulice, kao i ona bivša časna sestra koja i kao ministrica svjedoči svoju vjeru završavajući molitvu s „nek crknu“. A o Petrovovim sunčanim naočalama s bijelim štosdenferom na okvirima, tako divno dizajniranim za galeba iz ‘70-ih, da i ne govorim. Nedostajat će mi i Karamarko, visoki predstavnik hrvatske politike, čovjek koji je dobio sve izbore i izgubio čast.
Naveo bih ja i druge ministre, jer svi će mi oni nedostajati, ali ih ne poznajem, nisu se izlegli iz svojih primordijalnih političkih jaja i njihova lica još su skrivena debelim ljuskama iritantnosti. No, budući da svi odreda iz ove Vlade tvrde da su od ustoličenja radili dobro i puno, nema nikakvog razloga ne vjerovati društvu anonimnih radoholičara da su se pretrgli i da su u tom trganju zamalo rastrgali i Hrvatsku. Zavolio sam ih iz nekog suosjećajnog razloga koje inferiorni izazivaju kod dobronamjernih i bilo bi lijepo da ostanu kad sve stvari ili događaji njihova ranga i sličnih tragova pustošenja prekratko traju.
Recimo, ratovi modernog doba uglavnom imaju mandat od četiri godine, gdje su ona divna vremena stogodišnjih ili barem 30-godišnjih vojevanja što bi bio vjerojatno dovoljno dug rok da ova garnitura počne naslućivati mehanizme vlasti i kako se njima upravlja. Većina od velikih epidemija potrajala je duže od trenutačne Vlade, čak i prirodne nepogode u svom su nas naletu dulje veselile, ali što je tu je, jednostavno se moramo miriti sa sudbinom da ekipa provincijalnih zabavljača polako prazni svoj infantilni repertoar. Pored svega toga ono što ohrabruje jest HDZ kao konstanta koja upravo u najkriznijim situacijama pokazuje veličinu i nalazi ispravna rješenja pa su se opet, najprije tamo ‘90-ih u nekoliko navrata, a onda i dva desetljeća kasnije, uspijevali dogovoriti s Miloševićem svaki put kad bi im zagustilo i dogorijevalo do noktiju.
HDZ i Milošević naizmjenično su izbacivali jedno drugo u prvi plan i tako čuvali kontinuitet i politički opstanak. Stoga danas, među ostalima što se spominju, Milošević kao hrvatski premijer? Nije nezamislivo. Dakako, nije nikakva tajna da su si HDZ i Milošević trebali i da se u takvim situacijama rađaju najčišći odnosi kupi me – prodaj me, kada su cijene najniže, kada je rasprodaja i kada je sve toliko jeftino da nam se čini kako je badava. Da, u Hrvatskoj smo stvarno svemu srozali cijenu. Domovinu smo višekratno prodali u bescjenje, prodali smo i nacionalni ponos što smo brže i jeftinije mogli, vlastitu smo djecu rasprodali u roblje, budućnost smo preprodali kao prošlo svršeno vrijeme. Mi smo danas nitko i vrlo nas malo dijeli od toga da postanemo i ništa.
Politika je samo nakazno lice bolesnog organizma u kojem nema ništa od famozne trodiobe vlasti jer, uzmite pravosuđe koje se pretvorilo u mehanizam za prodaju indulgencija; ono samo oprašta grijehe, što ni u kom slučaju ne znači da time utvrđuje bilo čiju nevinost. Tako su hrvatsko pravosuđe i Crkva u koruptivno-represivnim mehanizmima dosegli idilično sljubljivanje u duhu svetome. Bogu božje, caru carevo, ali prije svega nama naše. Hrvatska je danas slika iza Alisina ogledala. U estetiku nakaznog sjajno se uklopilo i novinarstvo, uzurpatori javnog prostora koji su dotrčali na pojilo s prvim naznakama promjene gazde u savani. Ali kako su se događaji neplanirano rasipali, bilo im je teško stabilizirati se u aportiranju pa su u koprcanju nastajale bravure. Slično nezaboravnoj seriji Opstanak, u kojoj su različite vrste bile spremne na sve u borbi za život, tako su i novinarski gmizavci bez imalo ponosa tražili svoje mjesto u hranidbenom lancu upropaštavajući struku i istinu kao jedino jamstvo našeg integriteta.
Do apsurda su dovedeni pokušaji prilagođavanja činjenica, do akrobatskih pokušaja vodila su i preskakanja u pokroviteljske političke tabore, do gađenja je sve to bilo ispod letvice ponosa, podignute ionako tek toliko da se ne mora zakoračiti više. Ispalo je da se uvijek može sagnuti niže. Ipak, mislim, taj silni i uzaludni trud da se ljudima tumači ono što bi bilo dobro da misle, da se ispegla smežurano lice laži i od karikature stvori „zejtin na čaršavu“, sve je to skupa ispalo pojačano nakaradno ne zato što su oni koji su to činili bili zlonamjerno efikasni, nego zato što su bili glupi. Nekad je bilo idilično, komiteti su trajali pola stoljeća i odlazak tamo po svoje mišljenje bilo je puno predvidljivije i manje dinamično. Kako danas procijeniti koga valja slušati? Tko će biti novi gazda i tko donosi novi povodac i brnjicu? Pred nama su opet pretrčavanja, jer „svinje nemaju načela, one samo naslažu mast za svakog tko ima nož“
Ha ha, sjajno se Gerovec ovog dosjetio. Samo što mu Jugu nisu sje*ali Tuđman i Milošević nego britanski tajni agenti u martu 41.