Možda je to samo zbog unutarstranačke kampanje, ali Zoran Milanović kao da se prometnuo u dežurnog euroskeptika. Kad je Europska komisija prije mjesec dana objavila izvješće o ekonomskom nadzoru Hrvatske, Milanović je komentirao da Komisiju ne treba slušati jer “nitko tko bespogovorno sluša naputke Komisije ne provede se dobro”. Njegova Vlada, dodao je, nije postupala “kao njihovi pijuni, nego kao oni koji su im rekli ‘ne može’ kad su tražili otpuštanja i smanjenje mirovina”. “Rekli smo im da to rade kod sebe doma”, zaključio je Milanović.
Sve to neodoljivo podsjeća na tipičan rječnik mnogih euroskeptika diljem Europe. Da ne bude zabune, Komisija nije sveta krava i s njom se može i mora polemizirati, kritizirati je, ne dopustiti joj da se miješa u stvari koje su u suverenoj domeni države, ali kad čujete rječnik koji spominje pijune, “ne može” i “neka to rade kod sebe doma”, to više zvuči kao populistički euroskepticizam nego kao konstruktivna rasprava. A euroskepticizam je tako raširena i diljem političkog spektra vidljiva pojava upravo zato što je uvijek lakše za probleme okriviti neke bezimene birokrate u Europskoj komisiji nego sebe i svoju vladu, kao što je uvijek lakše zasluge pripisati sebi, a ne Komisiji ili Europskoj uniji. Nije ovo jedini primjer kod Milanovića. Kad je početkom listopada posjetio britanskog premijera Davida Camerona u Londonu, tadašnji hrvatski premijer izjasnio se da je “protiv toga da se EU širi u sve bližu i tješnju uniju” jer “to je krivo”, jer Bruxelles “ima dovoljno ovlasti, dnevno se upliće, na zakonit način, u čitav niz aktivnosti države i tu sad negdje treba povući crtu i reći: dosta je, možda čak i previše”!
Da bude sasvim jasan, još je dodao: “Nisam za to da Hrvatskom upravljaju činovnici iz Bruxellesa.” Opet, vrag euroskepticizma je u detalju, ne u tezi kao takvoj. Jer, nitko nije za to da Hrvatskom upravljaju činovnici iz Bruxellesa. Ni sam “Bruxelles” nije za to. Tako da je teza iracionalna. Ali zvuči dobro, zvuči popularno, donosi pljesak pa je takvoj euroskeptičnoj retorici teško odoljeti, posebno u kampanjama. Možda je to samo zbog kampanje (u vrijeme londonskih izjava, trajala je kampanja za parlamentarne izbore, sada nakon SDP-ova silaska s vlasti traje kampanja za unutarstranačke izbore), ali možda je riječ o nečemu drugom. Možda je Milanović jednostavno obilježen porazima koje je pretrpio u potpuno nepotrebnim, ali njemu tako svojstvenim bitkama s Europskom komisijom. Najslavnija od tih bitaka je, naravno, bitka za lex Perković. Milanović i njegova vladajuća većina u tom se slučaju nisu borili samo protiv Europske komisije i Njemačke. Borili su se protiv europskog zakona. Milanović slobodno može pjevušiti čuveni hit The Clasha “I fought the law and the law won”, jer on se borio protiv europskog zakona i europski je zakon pobijedio.
Komisija je pobijedila, kao što je svakom objektivnom promatraču koji razumije vladavinu prava u EU već prvog dana, čim je prijedlog lex Perković izišao iz Vlade, bilo jasno da će pobijediti. Život je nakon epizode lex Perković išao dalje, Hrvatska je od (na trenutak) problematične postala jedna obična članica EU, ali poraz u okršaju s Komisijom ostavio je traga na Milanoviću. Na taj veliki poraz naslanjao se još jedan manji. Milanović je u jeku afere lex Perković pokušao skrenuti pozornost Komisije s kršenja propisa EU o europskom uhidbenom nalogu u režiji njegove Vlade na kršenje prava manjina u izvedbi Stožera za obranu hrvatskog Vukovara i njegovih političkih zaštitnika, HDZ-a. Kažemo “u izvedbi” jer nije sigurno da i tu sama režija (odabir trenutka početka postavljanja ploča) nije pripadala Milanovićevoj Vladi. Ali Milanović nije uspio skrenuti pozornost Komisije na ćirilicu, ne zbog toga što EU ne želi ćirilične ploče u Vukovaru, nego jednostavno zbog toga što u EU vrijedi pravilo subsidijarnosti, prema kojemu se EU nema pravo miješati u stvari koje može i treba riješiti državna, regionalna ili lokalna vlast u nekoj zemlji članici.
Treći Milanovićev poraz u okršaju s Komisijom bio je iracionalan pokušaj preseljenja migrantske krize na međunarodnu trgovinu na graničnom prijelazu Bajakovo između Hrvatske i Srbije, gdje su mu čak i stranački naklonjeni dužnosnici Komisije (visoka predstavnica Federica Mogherini, članica europskih socijalista kojima pripada i Milanović) rekli i privatno i javno da prekine s tom glupošću. Milanovićev euroskepticizam možda jest rezultat kampanje, ali vjerojatno je i rezultat dubokih rana iz njegovih okršaja s EU.
Karamarko :Milanović=5:0. Evropska komisija : Milanović = 3 : 0.bravo majstore ne može svatko nizati uporno poraz za porazom.takav nam upravo predsjednik Sdp treba.