Aktivacija europskih uhidbenih naloga iz Njemačke, kolijevke dviju lustracija, nakon nacizma i komunizma, protiv naših bivših udbaša zbog optužbi u vezi s naručenim ubojstvom hrvatskog emigranta, te politička zbivanja oko njihove predaje, aktualiziralo je zamrle inicijative za obračunom s komunističkom prošlošću. Odnos vlasti prema slučajevima Perković i Mustač i neostrašćene je natjerao da se pitaju o stvarnim motivima vladajućih te o tomu koliko su još u strukturama moći utjecajni bivši komunistički gospodari života i smrti, sloboda i ljudskih prava. Pokazalo se da je lustracija u nas još uvijek velika frustracija i ne čudi što je to jedno od najjačih predizbornih mamaca pojedinih političkih opcija neopterećenih tom vrstom hipoteke iz prošlosti.
“Zemlja nije provela lustraciju, sinovi udbaša i najgorih zločinaca – koje i sustav nastoji pod svaku cijenu zaštititi, riskirajući i najbolja postignuća hrvatske države, tj. članstvo u EU, i dalje raspoređeni na najvažnije političke i gospodarske položaje vladaju zemljom i zavode narod”, kazao je zimus biskup Vlado Košić predvodeći misno slavlje za Domovinu.
“Ako su lustraciju mogle provesti sve postkomunističke države, može i Hrvatska”, samouvjereno je o cilju inicijative o objavi devet registara Stožera za obranu hrvatskog Vukovara nedavno govorio njegov predsjednik Tomislav Josić. To što je potom uhićen te mu je izdan kazneni nalog zbog “čekićanja ćirilice”, Josićevi simpatizeri pripisat će upravo tomu što nije provedena dekomunizacija. Svakome tko je ikad imao priliku razgovarati s, inače politički neaktivnim žiteljima krajeva koji su unatoč tomu osjetili posljedice komunističke vladavine lustraciju, mora shvaćat kao proces u kojem žrtve mogu kako-tako utažiti svoju žeđ za pravdom.
Pomirba u Domovinskom ratu
Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja istočne Europe koja nije donijela lustracijski zakon. Više društvenih procesa, a osobito rat, rasteretilo nas je te potrebe koja se pokazala krucijalnim pitanjem tranzicije u drugim zemljama. To su: mirna primopredaja vlasti; presvlačenje “političke” odjeće i prilagođavanje novim političkim i tržišnim trendovima starih garnitura; politika opće pomirbe radi ujedinjenja nacije u Domovinskom ratu te s tim povezana nužnost korištenja vojnih, obavještajnih, medijskih, ekonomskih i inih znanja i sposobnosti protagonista iz bivšega sustava, te suočavanje s novim nepravdama, Potkraj devedesetih zabilježena su dvije lustracijske inicijative HSP-a koje nisu podržane.
S druge strane, da je socijalna i gospodarska slika Hrvatske drugačija, prošlost bi uglavnom bila prepuštena povjesničarima. Ideologizirana politika Zorana Milanovića opterećena svjetonazorskim pitanjima prilično je ojačala argumente onih koji tvrde da za lustraciju još nije kasno. Dakako, za deklaracije nikad nije kasno, ali ako se ima na umu svrhovita lustracija, to je prije svega pravno pitanje.
Slučaj Perković i Mustač govori nam da smo u Hrvatskoj suočeni s nemogućnošću, bez obzira je li pravno ili politički utemeljena, suđenja čak i za zločine u vrijeme komunizma, a kamoli da bi se kroz lustraciju u širem smislu izricao javni moralni sud o pripadnicima bivšeg režima. Kad bi pokušali formulirati na koga bi se sve to odnosilo, vrlo brzo bi se suočili s tipičnim problemima jer bi na listu došla neželjena imena.
Ograničimo li lustraciju politički na onemogućavanje zauzimanja čelnih javnih pozicija za pripadnike obavještajnih, represivnih i državnih struktura bivšeg režima, pitanje je zašto to činimo danas i to nakon što su mnogi od takvih aktera bili ugledne političke, gospodarske, pravosudne, policijske, obavještajne i ine zvijezde hrvatske demokracije. I tko bi se onda mogao naći moralno čist, politički objektivan i neopterećen u međuvremenu reorganiziranoj mreži društvenih odnosa. Tko će lustrirati lustratore, pita se u svome radu profesor Alan Uzelac s Pravnog fakulteta u Zagrebu.
Druge zemlje koje su se obračunavale s komunističkom prošlošću (Njemačka, Mađarska, Češka, Poljska, Rumunjska, Bugarska, Albanija, Srbija, ...) sučeljavale su se s prošlošću dok su sjećanja još bila svježa i kad ih nisu prekrila nova. Premda su i one prolazile kroz nepremostive političke i pravne teškoće, od selektivnog ili preobuhvatnog pristupa, do ukidanja zakona ili pojedinih odredbi.
I kad se traže odgovori što je to lustracija, koga bi trebala obuhvatiti, s kakvim posljedicama, tko bi ju trebao provoditi i po kakvim pravilima, za sve to već imamo pravni okvir izvan kojeg se država vladavine prava, a osobito članica EU ne može kretati. Unatoč rezoluciji 1096 iz 1996. parlamentarne skupštine Vijeća Europe na koju se poziva svaka inicijativa koja se kani obračunati s naslijeđem bivših totalitarnih režima. Rezolucija opravdava da se donose zakoni o lustraciji ili dekomunizaciji, kako bi se iz izvršne vlasti odstranile osobe “za koje se ne može biti siguran da će svoje dužnosti obavljati sukladno demokratskim načelima, jer u prošlosti nisu pokazale nikakav angažman ili privrženost tim načelima, a nemaju nikakva interesa niti razloga da se sada tim načelima priklone”. Hrvatska lustracija, sa zakašnjenjem od 24 godine, nakon što su čak i neki ključni akteri obavještajnih, vojnih i policijskih službi iz komunističkog razdoblja odigrali prilično važne uloge i u demokratskoj vlasti, Franjo Tuđman, Stjepan Mesić, Josip Boljkovac, Josip Manolić..., već bi na tom pitanju pala na ispitu europskih pravnih standarda dopustivosti lustracije. Naš model “političke pretvorbe” bivših komunista u novu političku, gospodarsku, medijsku i pravosudnu elitu prilično je uspješno proveden uz sve nepravde koje su pratile taj proces.
- Zar nije potrebno osigurati uspostavu zdravih demokratskih institucija, razbijanje mafijaških mreža, odstranjenje elita formiranih za vrijeme diktature? Kako ne priznati da pravda zahtijeva eliminaciju političkih i ekonomskih povlastica kojima su u početku raspolagale bivše elite? Kako zanemariti načelo po kojemu demokracija nužno zahtijeva rehabilitaciju osnovnih pojmova istine i dobra, nakon sustava utemeljenoga na laži, manipuliranju govorom i propagandom? - pitanja su koja u “Avanturama dekomunizacije” postavlja Aleksander Smolar, poljski politolog i bivši savjetnik prvog ne-komunističkog poljskog predsjednika Tadeusza Mazowieckog čiji je rad s još desetak na temu lustracije objavio portal pravnadatoteka.hr.
Ponajveća prepreka lustraciji u Hrvatskoj je protek vremena i završetak tranzicije, što prema Andražu Zidaru, slovenskom pravniku i direktoru za međunarodno pravo i građansku zaštitu u slovenskom Ministarstvu vanjskih poslova, “smanjuje legitimitet lustracije pa, prema tome, i mogućnost njezina uvođenja”.
Dokazi blijede, umiru...
Dokazi blijede, umiru, mijenjaju se, a brojne političko-obavještajne afere kojima smo svjedočili govori nam kako je “dokaze” lako prilagoditi dnevnopolitičkim potrebama radi eliminacije političkih protivnika, a ne zbog pravdoljubivih ciljeva politike čistih ruku. I u aktualnim frakcijskim obračunima u SDP-u poželjni principi i ciljevi selektivnom primjenom zloupotrebljavaju se za nepoćudne. Na slučaju Perković i Mustač vidjeli smo što znači protok vremena, zastara...
Uz to, lustracijske procese ne može se provoditi selektivno u odnosu na samo neke režime, a osobito kad se to radi s vremenskim odmakom. Obračun s komunizmom neminovno bi povlačio pitanje lustracije sudionika agresije na RH i obnašatelja funkcija u strukturama pobunjeničke vlasti na nekoć okupiranim dijelovima. A kakvog to ima smisla nakon što je bivši predsjednik Franjo Tuđman pružio ruku pomirenja Vojislavu Stanimiroviću u Vukovaru omogućivši mu da uđe u Sabor!? Nekima je logično i pitanje detuđmanizacije, a već se puno govorilo o desanaderizaciji koju će osobito afirmirati eventualna pravomoćna osuda bivšeg premijera i HDZ-a koja bi isprovocirala “čišćenje” politike od kadrova koji su godinama (p)održavali Sanaderovu vladavinu, bez obzira jesu li bili upoznati sa svim njezinim spornim detaljima i razmjerima. Dakle, ideja lustracije lako se može raspršiti još u stadiju njezine političke realizacije prije nego se njezini kreatori uopće suoče s ozbiljnim pravnim problemima. Rezolucija o zločinima totalitarnih društava nalaže da lustracijski zakoni budu usmjereni samo “protiv opasnosti što prijete temeljnim ljudskim pravima i procesu demokratizacije”. “Osveta nikad ne smije predstavljati svrhu tih mjera, a isto tako se ne smije dopustiti da se politički ili socijalno zlorabi proces koji bi proizašao iz lustracijskih mjera. Svrha “lustracije” nije da se kazne osobe za koje se smatra da su krive – to je posao tužitelja, na temelju kaznenog prava – već da se zaštiti demokracija u nastajanju”, navodi se u rezoluciji u kojoj se inzistira da sve mjere moraju biti u skladu sa zahtjevima pravne države. Ulaskom u EU Hrvatskoj bez obzira na pojedine ekscese i manje ili veće možebitne prijetnje više nije izložena takvoj opasnosti. U načelu, unatoč svim slabostima, ipak smo institucionalno sređena pravna država kojoj ne prijeti regresija u bivši totalitarni sustav “vrijednosti”.
Uzgred, rezolucija omogućuje da se eliti na vlasti u bivšem režimu koja si je određivala mirovinu mnogo veću od mirovine običnih građana, visina mirovine svede na normalnu razinu. Kod nas je bivša elita zadržala privilegirane mirovine, sa svima je podjednako sudjelovala u mogućnosti otkupa stanova čije su kvadrate oni i članovi njihove obitelji stjecali po “partijskim činovima”, dok je nacija “umirena” tako što su po novim političkim kriterijima povlaštene mirovine i stambene kvadrate za nisku cijenu dobili i miljenici nove vlasti. U novu društvenu raspodjelu, bivši su uletjeli sa uglavnom dobrim društvenim vezama, socijalnim temeljima i ekonomskim mogućnostima stečenima na komunističkim povlasticama, za razliku od mnogih koji su bili i ostali individualci, potpuno osiromašeni od onog i ovog sustava. Jedan od razloga što smo društvo izgubljenih moralnih vrijednosti upravo je u tomu što nismo prošli lustracijsku katarzu, već štoviše.
U svome radu simptomatičnog naslova (Ne)savladive prepreke lustraciji: quis custodiet ipsos custodes?” (u prijevodu tko čuva čuvare) profesor Alan Uzelac s Pravnog fakulteta u Zagrebu, piše kako upravo načela vladavine prava mogu biti jedna od najvažnijih prepreka konačnom uspjehu lustracijskih politika, a on ih je izdvojio nekoliko proceduralnih, organizacijskih i personalnih. Ukoliko se lustracija provodi bez pridržavanja temeljnih pravnih načela onda se taj proces u svojoj biti ne razlikuje od prakse bivših političkih režima. Retroaktivna primjena propisa s obzirom na temeljno pravno načelo da nitko ne može biti kažnjen za djelo i na kaznu koja prethodno nije bila predviđena zakonom (Nullum crimen, nulla poena sine lege) pratio je sve inicijative za donošenje lustracijskih zakona, te se od pokušaja kažnjavanja samo na temelju pripadnosti bivšoj nomenklaturi odustalo još devedesetih. Venecijanska komisija je u slučaju Mađarske dovela u pitanje ukidanje zastare za zločine bivšeg režima uzevši u obzir protek vremena. I Europski sud u Strasbourgu se u slučajevima Poljske, Slovačke i Latvije bavio lustracijskim procesima i u gotovo svima je ustanovio povrede konvencijske odredbe o poštenom suđenju. Frustracija, rezignacija i osjećaj nemoći teče po tim znanstvenim radovima koji se bave komunističkim vremenima iako je riječ o autorima koji nedvojbeno zauzimaju nenavijački, znanstveni pristup problemu...
Sud sjećanja naroda
Timothy Garton Ash, britanski povjesničar i sveučilišni profesor na Oxfordu, te kolumnist Independenta, argumentira da je zaborav temelj na kojem je izgrađena većina poslijeratnih europskih demokracija. Konačno, i Franjo Tuđman je u povodu mirne reintegracije u Vukovaru rekao zaboravimo i okrenimo se budućnosti. Premda i britanski autor napominje da oni koje zaborave prošlost osuđeni su da je ponove. Zato i EU inzistira da zločini totalitarnih režima ne odu u zaborav premda se upravo to stjecajem okolnosti događa u pravnim državama. “Ima li važnijeg suda od suda sjećanja naroda?”, kaže Aleksandar Smolar.
Htio sam samo reči da svatko tko tvrdi da lustracija nije više moguća nije u pravu.