Ljudevit Gaj, najistaknutiji hrvatski preporoditelj, iskusio je neugodan pad sa zvjezdanih vrhunaca u ozloglašenost i oskudicu.

Stara poslovica kaže da je najgore imati pa to izgubiti. Sudbina Ljudevita Gaja zoran je primjer toga. Njegovo je ime utisnulo neizbrisiv pečat u hrvatskoj povijesti, a uloga koju je odigrao u buđenju nacionalne svijesti i stvaranju kulturnih i političkih preduvjeta za objedinjavanje hrvatskih zemalja u jedinstvenu cjelinu jedva da se može precijeniti. Međutim, posljednja tri desetljeća njegova života priča su o postojanom gubitku ugleda i financijskom slomu.

Ljudevit Gaj se rodio 8. srpnja 1809. godine u Krapini, gdje i stoji njegova obiteljska kuća. Otac Ivan bio je ljekarnik, a majka Julijana rođena Schmidt potjecala je iz obitelji mjesnog kirurga. Roditelji su ga dobili prilično kasno: majci je bilo 42 godine, a ocu 55, pa je malom Ljudevitu više bio poput kakva djeda.

Na Ljudevitove prve korake u svijetu najviše je utjecala majka. Bila mu je vrlo naklona kao najmlađem od svoje djece i, posvećujući mu svu svoju ljubav i pažnju, oblikovala je njegov karakter i pružila mu prvu poduku. Reklo bi se, Ljudevit je bio pravi majčin sin.

Život obitelji Gaj bio je skroman. Premda je otac za onodobne krapinske prilike stekao priličan imutak, morali su štedjeti. Gladi nije bilo, štoviše, potpomagali su sirotinju, ali nije bilo ni raskoši. Sinovi su muku mučili s roditeljima kad bi ustrebali novu odjeću ili obuću. Ljudevit je tu mogao računati na majčinu blagonaklonosti, ali je na jedva jedvite jade i on ishodio nove rukavice kad su mu već kao gimnazijalcu u Varaždinu zebli prsti tijekom žestoke zime 1823. godine. Možda su i ove njegove muke iz djetinjstva utjecale na kasniju želju da živi zapravo iznad svojih mogućnosti.

Ljudevit je bio bistro dijete, marljiv učenik i intelektualno se brzo razvijao. Imao je i nadareno oku i ruku za risanje. U Varaždinu se nije snašao, iako u učenju nije popuštao. Teško je podnosio školsku stegu, a smetala su mu i zadrikivanja suučenika. Utjehu mu je u pismima pružala majka. Žudio je za ljetnim praznicima kad bi se vratio kući u Krapinu. Potkraj 1825. godine odlučio je u Zagrebu tiskati svoj književni prvijenac sastavljen na latinskom - Utvrđeni gradovi kod Krapine. Odbili su ga i bio je to težak udarac njegovoj nadobudnosti i taštini. Objavio ju je poslije u Karlovcu, na njemačkom, gdje je završio mjesnu njemačku gimnaziju.

Nakon očeve smrti 1826. godine obiteljske su se prilike pogoršale, ali majka Julijana nije dopustila da se to odrazi na njezina sina. Zajedno su odlučili da obrazovanje nastavi u Beču. No, velegrad je Ljudevita naprosto progutao. Studiju se nije ni dospio ozbiljnije posvetiti, jer je vrijeme provdio istražujući podrijetlo obitelji u bezuspješnom pokušaju da iznađe dokaz o njezinu plemstvu. Krajem 1826. ili početkom 1827. preko noći je pobjegao iz Beča, doživjevši lagani duševni rastroj, živčani slom. Studij je nastavio u Grazu koji mu je više ležao. Doktorat filozofije stekao je 1834. godine u Leipzigu.

Potkraj dvadesetih godina 19. stoljeća Gaj se odlučio posvetiti političkom djelovanju i u sljedećim je godina izrastao u vođu preporodnog pokreta. Svoj utjecaj i ugled uspješno je gradio više od jednog desetljeća. U rujnu 1842. godine se oženio Paulinom Krizmanić, očaran njezinom ljepotom.

Nakon što je bečki dvor 1843. godine zabranio ilirsko ime i znak, Gajeva je zvijezda počela tamnjeti. Uslijedili su napadi da je veleizdajnik jer uspostavio veze sa srbijanskim i ruskim uglednicima. I novčane su prilike bile sve lošije. Novine i tiskara smještena u njegovoj kući u Gospodskoj (Ćirilometodskoj) ulici stvarale su mu gubitke, a i samu je kuću kupio na kredit. U revolucionarnoj 1848. godini nakratko je zablistao, ali uskoro je stigao novi udarac. Zbačeni srbijanski knez Milan Obrenović, koji je u proljeće došao u Zagreb, optužio ga je da je od njega iznudio novac. Protiv Gaja je pokrenuta istraga, a iako mu ništa nije dokazano na sudu, morao se oklevetan pomiriti s povlačenjem iz javnog života i rada. Obeštećen je time što su odlukom Jelačićeve banske vlade njegove novine postale službenim glasilom za Hrvatsku i Slavoniju.

No, Gaju to nije bio dovoljno. Odlučio je pokrenuti knjižarski posao, a 1850. godine kupio je i posjed Mirogoj čija mu je obnova oduzimala mnogo vremena i još više novca. Ubrzo su uslijedile nove stare nedaće. Knjižara je propala, naklada novina se smanjila, a 1853. godine je uhićen i optužen za veleizdaju jer se sastao s knezom Milošem u Beču kako bi se pomirili (za tu je „uslugu“ Gaj morao knezu isplatiti i znatan novac). Istražni i sudski postupak je bio obustavljen, ali šteta je bila nepopravljiva. U sve većoj novčanoj stisci Gaj je pokušao ishoditi doplatak od bečke vlade na ime svojih zasluga. Nakon što je 1858. godine proglasio stečaj, dotada najveći u Hrvatskoj, do kraja se života borio za egzistenciju. Čak se za novac obraćao i političkim protivnicima.