Oni koji su je poznavali kažu da je, osim ljepote i talenta za sve što je dotakla, posjedovala i iznimnu osjetljivost spram ljudi koji nisu, poput nje, imali sreće odrastati okruženi obiteljskom toplinom i obiljem. Upravo stoga, nedugo nakon tragične i bezumne pogibije mlade pravnice Ivane Hodak koja je u listopadu 2008. godine šokirala cijelu Hrvatsku, njezini bližnji jedini su smisao pronašli u nastavljanju njezina puta humanosti. I tako je, u lipnju 2009. s radom počela Zaklada Ivane Hodak, čiji su utemeljitelji njezini roditelji Ljerka i Zvonimir Hodak te obiteljski prijatelji.

Uspomena na Ivanu

Svoju tugu ovi su ljudi uspjeli pretočiti u pozitivnu energiju i preusmjeriti je onima kojima je najpotrebnije: riječ je o, zasad, 13 mladih stipendista koji su odrastali bez roditeljske skrbi ili u neimaštini, za čije školovanje odlazi svaki novčić prikupljen radom zaklade. Ovoga puta sredstva će se prikupljati aukcijom slika.

– Uspomenu na Ivanu nastavljamo na ovaj način jer je bila izuzetno senzibilna za ljude koji su imali manje šanse za uspjeh – rastumačila je ideju zaklade Ljerka Mintas Hodak. Otvaranje izložbe slika, koje će se za koji dan, u četvrtak, naći i na aukciji, nisu propustile ni Ivanine bliske prijateljice Mirela Forić Srna, Zelda Bećirević, Mia Fulep i Inga Slijepčević, koje to nisu prestale biti ni danas, kada Ivane više nema. Njezinu majku to ni najmanje ne čudi. – Nema dana da se ne čujemo, ne vidimo, ne šaljemo si poruke. Naravno da svojim pričama oživljavamo uspomenu na Ivanu, ali razgovaramo i o onim običnim, svakodnevnim stvarima koje nas muče ili vesele. Te su djevojke sada moje prijateljice, one su me naprosto “posvojile” – otkriva Ljerka Mintas Hodak uz osmijeh, odajući dojam žene čvrste poput stijene. Ivanine prijateljice s time će se složiti uglas i potom rastumačiti što ih to okuplja oko rada zaklade. I zašto već danima, kako se približava aukcija, “alarmiraju” svoj najširi krug prijatelja i poznanika da bi se prikupilo što više novca za stipendiste.

Vrijeme ide

– Osim što je Ivana bila naša prijateljica, želimo da nakon tragedije njezino ime živi u najljepšem svjetlu, u kakvom je i pamtimo – govore djevojke, koje Ivaninu majku ni trenutka ne puštaju samu. S njom će biti u mislima i u lipnju, kada se Ljerka uputi na humanitarnu misiju u Keniju, koju vodi fra Miro Babić. – Vrijeme ne liječi bol, za mene vrijeme jedino protječe. Odlazim volontirati u centar koji se skrbi za hendikepiranu djecu i tome se beskrajno veselim – priča Ljerka prisjećajući se svoje prve misije u Ruandi, kada je shvatila da neće biti i posljednja. Jer, boli unatoč, za nju na ovome svijetu Bog, kako je rekla, ima još poneki zadatak.