Baš i nije lako u nepuna dva sata, koliko mi je uredništvo stavilo na raspolaganje do predaje rukopisa u tisak, napraviti ozbiljnu sociologijsku analizu nastupnog govora (zapravo: čitulje!) predsjednika Treće republike dr. Ive Josipovića. Ipak, uz suvremena analitička pomagala koja nudi Google i to je moguće relativno uspješno učiniti. Moja analiza ne prati strukturu njegova govora, već logiku, na Zapadu uobičajenih, analiza sličnih poglavarskih obraćanja ili „poslanica“ naciji: trajanje i kompoziciju govora, vrijednosna polazišta govornika, njegove ključne riječi i poruke (one koje dominiraju govorom, ali i one koje nedostaju) i poante ili „zvučne ugrize“.

Trajanje. Josipovićev je govor imao 17.198 slovnih znakova (pročitan je u 22 minute), što je previše za govore na otvorenom, posebice ako se uzme u obzir niska temperatura. Za usporedbu: Obamin inauguraciji govor iz 2009. godine bio je za 26% kraći (13.657 slova), a slavni govor Johna F. Kennedyja iz 1961. godine – koji je zapamćen po rečenici "I tako, moji američki sugrađani, ne pitajte što vaša zemlja može učiniti za vas; pitajte što vi možete učiniti za vašu zemlju" – imao je svega 7.674 slova i trajao je sedam minuta. Sam Kennedy tražio je od pisaca svog  govora (J. K. Galbraith, A. Schlesinger i A.Stevenson) da za uzor koriste najslavniji govora u američkoj povijesti: govor Abrahama Lincolna na groblju u Gettysburgu. Taj je, pak, govor imao svega 272 riječi, a trajao je oko 3 minute.

Općenito se može kazati da su svi najbolji državnički govori u ljudskoj povijesti, uz vrlo rijetke iznimke, trajali između 3 i 10 minuta! Primjerice, dva najslavnija i najdramatičnija govora genijalnoga pisca (nobelovca) i govornika Winstona Churchilla (sa slavnim zvučnim „ugrizima“: "Nemam vam ništa za ponuditi osim krvi, rada, suza i znoja" i "To je bio njihov najplemenitiji čas") imali su, svaki, oko 400 riječi, a trajali su svega 5 minuta. Oratorska i stilska genijalnost slavnog vojskovođe, pisca (nobelovca) i državnika nisu bili dostatni: svaki svoj govor, Churchill je posebno vježbao. Slavni govor Vlade Gotovca ispred komande V. vojne oblasti JNA u Zagrebu 31. kolovoza 1991. godine, u kojem je generalima JNA poručio: "Umrijet će u pustoši svog mrtvog srca" bio je također vrlo kratak: imao je 894 riječi i trajao je oko 12 minuta. Zaključak: Josipovićev ubuduće treba držati krače „čitulje“, a bilo bi dobro da doista drži govore, jer za to ima sve pretpostavke: dobra memorija, profesorsko iskustvo, skladateljski osjećaj za „libreto“.

Sadržaj.  Josipović je pročitao sadržajan govor koji je pokrio gotovo sva područja koja ulaze u krug njegovih ustavnih ovlaštenja (vanjska politika, posebice dobrosusjedska politika, obrana, NATO, EU, ustavni poredak i državništvo), ali i sva područja svakodnevnog društvenog i ljudskog života: gospodarska kriza, nezaposlenost, zdravstvena zaštita, ljudska i manjinska prava, siromaštvo, pravda i nepravda, korupcija, poduzetništvo, znanost itd. Mislim da je dobro što je novi predsjednik na samom početku mandata kazao kako vidi „stanje nacije“ i na onim područjima svakodnevnoga života na kojima će njegov utjecaj biti malen ili nikakav.

Vrijednosna i politička polazišta. Govor Predsjednika počiva na nekoliko jasnih vrijednosnih i političkih polazišta. U prvom redu, u govoru je lako prepoznati rukopis ekološki osviještenoga socijalnog demokrate! O tome svjedoče pojmovi pravde i nove pravednosti, ispravljanja starih nepravdi i oduzimanja nepravedno stečene imovine, teza o jednakosti šansi, socijalnoj osjetljivosti i solidarnosti, briga siromašnima, nemoćnima, bolesnima, poruke o zaštiti prirodne sredine, ali i o poštivanju vrednota radinosti, znanja, poštenja i socijalno odgovornoga poduzetništva. Podjednaku važnost imaju i uvodni dijelovi govora u kojima se Josipović na neki način udaljio od Mesićeve partizanske jednostranosti, vračajući se Tuđmanovim idejama o „korisnoj prošlosti“ i „pomirenju“ dvaju pobjedničkih tradicija: Domovinskog rata i antifašističkog (partizanskog) rata. Bilo bi dobro da je osudio zločine totalitarnih režima, pa obaju ratova, ali za tom ima više nego dosta vremena. Kad su vrijednosti u pitanju, može se kazati da je njegov govor bio preoptimističan, pa i utopijski, a time i pomalo nerealan. Primjerice, riječ „za“ upotrijebio je 88, a riječ „protiv“ svega 3 puta.

Karike koje nedostaju. Moja površinska, ne i površna, socio-lingvistička analiza pokazuje niz zanimljivosti. U tekstu nije upotrijebio neke važne riječi (žena, Dalmacija, crkva, Slavonija, Zagreb, ljubav, more, Jadran, jedinstvo, sveučilište itd.), ali je riječ „bog“ koristio čak 6 puta (dostatno za agnostika) i „dijaspora“ dvaput (previše za bivšeg SDP-ovca).

Zvučni ugrizi. Bilo je u govoru nekoliko emocionalnih rečenica koje su potaknule uzvanike i nazočnike na spontani pljesak (primjerice: „Sjećam se svih časnih ljudi koji su se borili, a mnogi i poginuli, za slobodnu i pravednu Hrvatsku. Njima dugujemo našu vječnu zahvalnost“.), ali pisac (sam Josipović) ili pisci govora nisu težili pronalaženju, pod svaku cijenu, „zvučnog ugriza“ koji bi nas trebao u budućnosti podsjećati na govor. Osobno smatram da je to bila dobra retorička strategija – u teškim vremenima.

Energija, tempo i karizma. Nastupni govor Ive Josipovića pokazao je da on nije karizmatični, pa ni strasni govornik. U tome nema ničega lošeg. Američki sociolozi napravili su povijesnu analizu vlastitih predsjednika i njihovih karaktera. Sveli su ih na osam tipova: dominantni vlastodršci, introvertni čudaci, dobri dečki, nevinašca (bezazleni), glumci, činovnici, filozofi i ekstroverti. Ljudski karakteri i naravi ne određuju kvalitete predsjednika. Možda je naš novi predsjednik naprosto „dobar dečko“. Dao Bog.

Zaključak. Suvremeno, televizijski posredovano, govorništvo sve manju važnost daje sadržaju, a sve veću dojmu koji se stvara govornikom: svojim formalnim položajem i količinom moći kojom raspolaže, ali i govorničkom sposobnostima, karizmom, autoritetom, bojom glasa, tempom, gestama, govorom tijela i zvučnim ugrizima. To govorništvo ostavlja uz to malen prostor dragocjenom elementu koji je bio organskim dijelom klasičnog govorništva. Onom što Susan Sontag s pravom naziva estetikom tišine. Možda je to bio najveći nedostatak u govoru predsjednika Josipovića. Nije bilo – estetike tišine.