Ulazak Hrvatske u EU ne aktualizira odmah pitanje koristi i troškova uvođenja eura iz jednostavnog razloga što u trenutku ulaska u EU zemlja ne uvodi zajedničku valutu - euro.  Proces uvođenja eura je odvojen proces, koji može započeti  tek  nakon ulaska zemlje u EU. Koliko brzo nakon ulaska zemlje u EU će taj proces otpočeti s jedne strane je određeno spremnošću zemlje da udovoljava strogim gospodarskim kriterijima vezanim uz usvajanje eura, a s druge strane procjenom koristi i troškova koje zemlja ima od prihvaćanja eura kao vlastite valute. Ukoliko percipirane koristi od uvođenja eura značajno nadilazi percipirane troškove, tada će samoj zemlji biti u interesu što ranije nakon ulaska u EU otpočeti formalni proces usvajanja eura. Slijedeći odlomci bi trebali pomoći svakome ponaosob odgovoriti na pitanje kakav bi u tom smislu trebao biti interes Hrvatske.

Postoje tri glavne koristi  od uvođenja eura za Hrvatsku. Prva je  ukidanje valutnog rizika i s njime povezano eliminiranje valutne klauzule. Premda je ovu korist teško kvantificirati, riječ je o najvećoj koristi za hrvatsko gospodarstvo i hrvatske građane koja proizlazi iz uvođenja eura, jer se s njom izravno i bitno povećava otpornost hrvatskog gospodarstva na vanjske šokove. Visok stupanj euroiziranosti hrvatskog gospodarstva, koji se između ostalog ogleda u činjenici da je tri četvrtine ukupnih zajmova i četiri petine štednih uloga denominirano u stranoj valuti ili indeksirano uz nju (primarno euru), nameće politiku stabilnog tečaja kune prema euru kao temeljni instrument makroekonomske i financijske stabilnosti. Ali  istovremeno jasno ukazuje na visoku ranjivost sustava u slučaju poremećaja politike stabilnog tečaja. Nedavna epizoda s padom vrijednosti kune u odnosu na švicarski franak najbolje može poslužiti tome kao primjer tome.

Trideset postotna deprecijacija kune u odnosu na švicarski franak mnogima je otežala uredno podmirivanje obveza po osnovi kredita indeksiranih u švicarskim francima, te se udio "neurednih" kredita vezanih uz švicarski franak praktički udvostručio. Svojevrsna sreća je što je općenito udio kredita vezanih uz švicarski franak u ukupnim kreditima (vezanim uz inozemnu valutu) prilično mali (niti 15 posto) tako da na razini sustava nije moglo doći do značajnih poremećaja. No, ne treba ni pomišljati kakve bi posljedice imala eventualno slična deprecijacija kune u odnosu na euro. U svakom slučaju, uvođenjem eura ta ranjivost gotovo potpuno iščezava. Važno je istaknuti da je ova korist značajna i u ne euroiziranim zemljama, jer eliminacija premije valutnog rizika, koja predstavlja cijenu nepredvidivog kretanja deviznog tečaja, povoljno utječe na smanjenje realnih kamatnih stopa, kapitalne priljeve i stabiliziranje ukupne razine cijena.

To pak u drugom koraku pozitivno utječe na investicije i financijsku integraciju. Druga korist je smanjenje transakcijskih troškova. Uvođenjem eura nema više troškova konverzije iz kune u euro i obratno. To koristi građanima koji putuju i gospodarstvu općenito, napose turizmu. Treća korist se odnosni na povećanje transparentnosti cijena. Naime, uslijed iste valute cijene su lakše usporedive na području monetarne unije, a time se potiče i konvergencija cijena istih proizvoda na različitim nacionalnim tržištima.

Teoretski gledano postoji još nekoliko potencijalnih koristi koje se općenito navode vezano uz uvođenje eura, poput povećanja trgovinske razmjene, veće makroekonomske stabilnosti, te sudjelovanja u raspodjeli monetarnog prihoda eurosustava. No, smatra se da će te koristi imati relativno mali utjecaj u hrvatskom slučaju, te stoga neće biti relevantne s aspekta ukupne "težine" koristi od uvođenja eura. Uz to, neke od tih koristi u pojedinim trenucima i okolnostima mogu čak imati i privremeno negativan karakter.

Troškovi uvođenja eura primarno se odnose na gubitak monetarnog suvereniteta i direktne troškove uvođenja eura. Gubitak monetarnog suvereniteta je značajan za one zemlje kojima zajednička monetarna politika nije prikladna, a koje mogu tzv. aktivnom monetarnom politike (korištenjem kamatnog kanala) i tečajnom politikom utjecati na prilagodbu gospodarstva u slučaju šokova. U slučaju Hrvatske trošak gubitka monetarnog suvereniteta prilikom uvođenja eura de facto ne postoji, jer s obzirom na strukturne karakteristike hrvatskog financijskog sustava (posebice visok stupanj euroizacije i razina financijske integriranosti s eurozonom) ni monetarna niti tečajna politika ne mogu  voditi aktivnu ulogu pri upravljanju šokovima, a što uostalom potvrđuje dosadašnja praksa.

Monetarna politika u Hrvatskoj nema značajnu praktičnu mogućnost putem promjene tzv. referentne kamatne stope (eskontne stope) utjecati na cijenu i količinu ponude kredita banaka te tako na poticanje ili prigušivanje domaće potražnje. Cijena kredita (kamatne stope) je pod dominantnim utjecajem kretanja kamatnih stopa u eurosustavu jednostavno zbog razine integriranosti hrvatskog financijskog sustava  u financijski sustava eurozone (90% aktive bankovnog sustava je u vlasništvu inozemnih banaka primarno s područja eurozone) i činjenice da ne postoje prepreke slobodnom kolanju kapitala. S time da je faktor koji determinira razliku između kamatnih stopa na domaćem tržištu i onih u eurozoni gotovo isključivo vezan uz percepciju rizika zemlje.

U pogledu direktnih troškova, koji nastupaju neposredno prije i nakon uvođenja eura, važno je naglasiti njihov jednokratni karakter. Riječ je o troškovima konverzije u euro, troškovima  prilagodbe informatičkih sustava i opreme, administrativnim i pravnim troškovima prilagodbe dokumenata te troškovima obuke osoblja koje će se u svakodnevnom radu koristiti novom valutom. Tu su još i psihološki troškovi prihvaćanja nove mjere vrijednosti u gospodarstvu, te posebno pojava percepcije više stope promjene cijena uslijed uvođenja eura (tzv. t-euro efekt).

Pored ova dva tipa troškova vezanih uz uvođenje eura treba imati na umu i potencijalne troškove solidarne pomoći drugim zemljama članicama eurozone koje se nalaze u financijskim poteškoćama, te . Ti troškovi su doduše prilično aktualni u današnje vrijeme, no oni su privremenog  karaktera, te ih se također može promatrati u suprotnom kontekstu. Naime, sama zemlja članica u slučaju potrebe od drugih članica može računati na pomoć u slučaju potrebe čime se ojačava njena otpornost na šokove. Tako je primjerice Grčkoj u kontekstu programa međunarodne financijske pomoći u 2010. godini odobreno 110 mlrd. eura kredita za trogodišnje razdoblje, u čemu zemlje članice eurozone sudjeluju s iznosom od 80 mlrd. eura, a MMF s iznosom od 30 mlrd. eura. Gledano relativno, iznos od 110 mlrd. eura predstavlja gotovo polovicu Grčkog bruto društvenog proizvoda, dakle radi se o vrlo značajnim sredstvima pomoći.

Konačno, postoji jedan ne materijalni trošak - gubitak kune kao nacionalne valute, kojeg također treba imati na umu. A uz njega treba nadovezati činjenicu da će tu nacionalnu valutu zamijeniti euro - jedina "druga" svjetska valuta (uz američki dolar) u punom smislu riječi, koja će barem na pojedinim kovanicama nositi hrvatska obilježja.