Dom je obasjan stotinama blještavih lampica, “drvo svjetlosti” okićeno je lancima i drugim ukrasima od papira i prekrasnim papirnatim lampionima, stol je pun biranih jela, a djeca su objesila svoje muslinske čizmice kako bi u njih Dun Che Lao Ren stavio svoje darove... Gradovi su okićeni, drvca svijetle, ulice su pune ljudi koji kupuju darove, a pred velikim robnim kućama stoje djedice odjeveni u crveno-bijele kostime. Božić nije legalan blagdan upisan u kalendare, ali se slavi. Ljudi uživaju u prisnosti te noći dijeleći s članovima obitelji bliskost, veselje, najraskošnija i najukusnija jela te odmatajući darove.
Svemu tomu prije dvadesetak godina nije bilo ni traga jer je riječ o Kini. Začetak svega toga pada u vrijeme kad su strani turisti počeli pritjecati u tu daleku zemlju, a gostoljubivi domaćini shvatili da bi za posao bilo dobro da onim gostima koji slave Božić serviraju dodatnu ponudu. No ta se ponuda svidjela i Kinezima. Iako je kineska nova godina i dalje najveći blagdan, Božić se uvukao u srca Kineza pa se danas slavi kao blagdan darivanja, zajedništva, izražavanja ljubavi prema najmilijima...
Vole ga i muslimani
Božić je blagdan mlađih Kineza. Mladići i djevojke kupuju sitne darove i razmjenjuju ih. Kažu da vrijednost dara nije bitna – darivanje za Božić tako je romantično. Usto, ističu da je od darivanja bitniji način na koji provode taj dan. Nastoje na Božić jesti zapadnjačka jela, uživati u božićnim pjesmama, filmovima, pa i božićnoj glazbi iz pera velikih europskih skladatelja. Čak i oni koji se ne ubrajaju među 10 milijuna kineskih kršćana vole otići u crkve i uživati u polnoćki.
Slično je i u ne tako dalekoj Indoneziji, najnapučenijoj muslimaskoj zemlji na planetu. Iako kršćani čine samo osam posto stanovništva, Božić se slavi naveliko. Vole ga muslimani, hinduisti i animisti. Iako su neki muslimanski klerici žestoki protivnici ovoga slavlja, narod ih uglavnom ignorira i slavi sve u šesnaest – scenografija nimalo ne odskače od one, primjerice u Beču ili New Yorku, a natraženija hrana su purice i druge “zapadnjačke” namirnice.
U Japanu obitelj na Božić jede poseban božićni kolač koji otac ili majka kupe vraćajući se s posla. I ovdje, kao i u Kini, mladi božićne darove smatraju romantičnom, intimnom i toplom gestom. Darovi se daju samo djeci – samo ona vjeruju u postojanje Djeda Mraza. Za neudane djevojke i žene idealan je to dan da se na zabavama pojave s odabranikom svoga srca i da ga dobro pokažu društvu.
Božić slave i u Tajlandu, zemlji u kojoj su gotovo svi stanovnici budisti. No kažu da se oni vole veseliti i slaviti, ali i prijateljski otvarati prema drugim religijama i njihovim blagdanima i običajima.
Popis priča o slavlju Božića u zemljama koje baš i nemaju previše veze s kršćanstvom mogao bi biti beskrajan, no jedno im je zajedničko – svjetlo i glamur Božića u te zemlje stigao je kao dio potrošačkog ludila, no ipak su mnogi od tih naroda, ispod naslaga konzumerizma i kiča, uspio namirisati univerzalnu bit Božića kao blagdana radosti, nade, svjetlosti, topline, prisnosti i ljubavi. Usto, mnogi su, čak više od nas koji smo duboko ukorijenjeni u kršćanskoj tradiciji, uspjeli odvojiti sve negativne popratne pojave koje su se u posljednjih pedesetak godina vezale uz Božić i doprijeti do duboke ljudske poruke koju je prenosio i sam Isus Krist.
I tako se dogodilo paradoksalno – globalno tržište komercijalirizalo je blagdan Božića i proširilo ga na cijeli svijet, no taj je svijet na kraju ipak uspio shvatiti što je Božić kršćanima doista i zašto ga oni slave. Prilagodili su ga sebi i stvorili vlastite običaje.
Na jednom blogu piše i ovo: “Božić je kada se obitelj okuplja, kada su sva srca okrenuta miru i kada se ljudi, ispunjeni čovjekoljubljem i darežljivošću, okreću prema onima koji su imali puno manje sreće od njih. Za svakoga je Božić ono što sam od njega učini. Nigdje u svijetu ne postoji zakon koji bi branio onima koji nisu kršćani da slave Božić i u njemu uživaju!”
A da Božić slave i ateisti, pokazalo se nakon što su se u proljeće Londonom provezli tzv. ateistički autobusi. Na određeni broj glasovitih crvenih doubledeckera nalijepljeni su bili natpisi: “Bog ne postoji. Stoga se prestanite brinuti i počnite uživati u životu.” Kampanja je uzbunila duhove, to više što je iza nje stajao ugledni znanstvenik Richard Dawkins, poznat kao najžešći ateist današnjice te znanstvenik koji je napisao niz knjiga o svom svjetonazoru temeljenom na teoriji evolucije. No cijela ta akcija završila je vrlo zanimljivim uratkom – začetnica cijele kampanje Ariane Sherine okupila je istaknute britanske znanstvenike, intelektualce i umjetnike, sve redom deklarirane ateiste, i potaknula ih da daju svoj prilog za knjigu koja je nazvana “Ateistički vodič kroz Božić”. Rezultat je bio ponešto začuđujući – svi oni slave Božić i u blagdanu uživaju punim plućima! Jedan od njih, podrijetlom Židov, čak je i napisao da mu je žao što ove godine neće moći osobno izabrati drvce jer će biti na turneji na kojoj promovira svoju najnoviju knjigu o – ateizmu.
Obiteljski blagdan
Sam Richard Dawkins, jedan od najpoznatijih svjetskih ateista i profesor evolucijske biologije na sveučilištu Oxford, ima više zajedničkog s istinskim kršćanima koji neprekidno žale što je Božić pretvoren u komercijalizirani blagdan nego s onima koji se izjašnjavaju kao kršćani, a zapravo to nisu, i koji su glavni krivci što je Božić postao potrošačka svečanost.
“Božić već jako dugo nije vjerska svečanost. Ja ga slavim zbog obiteljskih razloga, a ono što bi me eventualno od njega odbijalo više je estetske nego ateističke prirode. Prezirem ‘Zvončiće’, ‘Bijeli Božić’, Djeda Mraza i sobove i sve to suludo trošenje novca koje započinje već u listopadu. Ali obožavam stare božićne pjesme i rado ih pjevam. Božić je postao tako udaljen od vjere da se više i ne trudim izgovarati ‘sretni blagdani’, već bez ikakvog oklijevanja svima, bez obzira na to jesu li ateisti ili vjernici, zaželim ‘sretan Božić’, piše Dawkins i dodaje da je sam Božić, bez obzira na to što je on još uvijek vjerski blagdan, postao tako moćna i nezaustavljiva snaga da ga je nemoguće ignorirati ili zaobići.
I tako je Božić u neku ruku postao “globalno vlasništvo”, prešao je granice svih država i vjera. Ljudi su u tom blagdanu prepoznali nešto svoje, zaodjenuli ga u svoje običaje i privinuli ga srcu.
Završimo pretpostavkom da je Isus Krist, čije se rođenje slavi, možda istinski sretan zato što je njegov rođendan na tako topao i intiman način praktično ujedinio većinu pripadnika ljudske rase.
Isus se rodio u štali, kao najsiromasnije dijete, ali Marija i Josip su se osjecali najbogatijima na svijetu jer su imali Njega- malog Boga. Danas smo manje-vise bogati, imamo sve, ali nemamo Boga. Kojeg li paradoksa!