Nakon višednevnih napada postrojbe JNA su iz smjera Crne Gore i istočne Hercegovine 1. i 2. listopada 1991. probile linije obrane Konavala. Do 15. listopada, kada je pao Cavtat, hrvatski branitelji su uzalud pokušavali zaustaviti napredovanje srpsko – crnogorskih postrojbi kroz Konavle. Nakon toga glavnina branitelja se povukla ka Dubrovniku. No, ne svi. Na okupiranom teritoriju su s oružjem ostala 33 branitelja – policajci, gardisti, pripadnici Odreda narodne zaštite i članovi mjesnih kriznih štabova (KŠ).

Razlozi njihova ostanka su bili različiti. Nekolicina se namjerno odlučila na ostanak, želeći nastaviti borbu protiv JNA u Konavlima. Druge je brzo napredovanje JNA onemogućilo da se na vrijeme izvuku ka Cavtatu i Dubrovniku, te su se našli u neprijateljskom okruženju. Kako su svi pokušaji da se probiju do slobodnog teritorija u Župi dubrovačkoj bili neuspješni, a oni se nisu htjeli predati, preostalo im je samo da kao gerilci ostanu na okupiranom teritoriju i u neizvjesnosti čekaju dalji rasplet situacije.

Božo Martinović, član KŠ Konavala, ovako objašnjava odluku o ostanku i nastavku otpora: “Kako su neprijateljske snage probile našu liniju u Prapratnom (klanac – prometnica ka istočnoj Hercegovini, o. a.) počelo je povlačenje i civila i vojske pa smo i mi počeli razmišljati što raditi, da li se povlačiti ili početi s gerilskim djelovanjem.

Borba 1918.

Kako su Konavljani 1918. krenuli u ilegalnu oružanu borbu protiv srpske vojske, 1944. protiv komunističkog režima je oko 100 naoružanih Konavljana pod vodstvom pok. Petra Bakića krenulo u brda i šume... da bi se borili za Hrvatsku. Ova dva povijesna događaja davali su nam snagu da i mi krenemo istim putem nadajući se da ćemo više koristiti iza leđa neprijatelju nego što možemo koristiti ako se povučemo s ostalom vojskom. Tako sam tu ideju prenio 5. 10. 1991. god. gosp. general-bojniku Nojku Marinoviću zapovjedniku obrane Grada i načelniku PU Dubrovnik gosp. Đuri Kordi sa čime su se oni suglasili...” Martinović je po povratku iz Dubrovnika za ostanak i izviđačko-diverzantsko djelovanje uspio pridobiti skupinu branitelja iz više sela u Konavoskim brdima. Međutim po okupaciji konavoskih brda dio ih je otpao tako da je na kraju ostalo 12 ljudi koji su formirali gerilsku skupinu Konavoska brda. U njoj su bili: Božo Martinović, Luka Bego, Mato Dabo, Ivo Dabo, Đuro Đurković, Pero Kaulić, Đuro Orepić, Pero Orepić, Đuro Šilježar, Pero Vukota te Đuro Miladin i Mijo Martinović.

Skupina se povukla u vrleti konavoske planine Sniježnice. Tu su boravili u šatoru te po špiljama, škripovima, zbog čega ih se nazivalo i škriparima. Ponekad su se skrivali u grupama, a ponekad pojedinačno, često mijenjajući boravišta. Ostankom na okupiranom teritoriju našli su se u iznimno nepovoljnoj poziciji: na vrlo uskom – plitkom prostoru, s jedne strane omeđenim more, s druge općinom Trebinje, a oni među okupatorskom JNA.

U prvih dvadeset dana okupacije ova skupina je bila dezorijentirana i na rubu gladi, da bi potom uspostavili vezu su preostalim stanovnicima sela Konavoskih brda te od njih dobivali hranu i informacije. Posebice se u pomaganju istaknuo Niko Šilježar iz sela Šilješci, u čijoj kući su proveli dio zime.

Druga skupina naoružanih branitelja ostala je blokirana u planinskom selu Kuna. Bili su to uglavnom mještani ovog sela. I oni su se pred JNA, koja je u selo ušla 5. listopada, povukli u Sniježnicu odlučivši se za gerilski otpor. Nakon što su okupirana sela gornjih Konavala, otamo je u Sniježnicu izbjeglo još nekoliko vojnika. Zajedno su oformili Kunsku skupinu koju je činilo 15 branitelja: Antun Banović, Đuro Banović, Đuro Bete, Marko Bete, Pasko Bete, Andro Burđelez, Andro Hanzijer, braća Miho i Vlaho Miholjica, Jako Obrad, braća Andro i Marko Šturica te Niko Burđelez iz Dube i Pero Grmoljez iz Dubravke. S njima je bio i Đuro Čagalj, član KŠ Cavtat, kojeg je prodor JNA zatekao u izviđanju, te se u dogovoru s KŠ Cavtata s oružjem i radiostanicom povukao u Kunu i odatle održavao vezu s Cavtatom. I oni su u prehrani i obavijestima ovisili o malobrojnim preostalim mještanima sela Kuna, Dubravka i Dunave. S dolaskom zime gerilci su često boravili i u Kuni jer tu JNA nije bila stacionirana, već su samo povremeno navraćale patrole. Kako se do sela može doći samo 6 km dugom, strmom cestom iz dolinskog sela Pridvorje, dok dalje u planinu vode samo kozje staze, te je ovo izolirano, siromašno selo pružalo veliku sigurnost gerilcima.

U pećinama

Treću skupinu je činilo pet mještana sela Mihanići: Niko Đukan, Đuro Kukuljica, Miho Kukuljica, Pero Kukuljica i Perica Miljas – koji su tvorili “Mihanićku skupinu“. Poslije rata Đuro Kukuljica je objavio knjigu “Između zamki“ u kojoj je opisao njihovu sudbinu. Kao i druge skupine i ova se pred JNA s oružjem povukla u Sniježnicu i isprva skrivala u pećinama, da bi potom noću boravili u Mihanićima, a danju u brdima. U prvo vrijeme su se prehranjivali s onim što bi našli po selu. Krajem listopada počele su posjete, a u studenom trajni povratak dijela prognanika iz Cavtata u sela, što je olakšalo položaj gerilaca, jer im je među više ljudi bilo olakšano kretanje, a uz to su im seljani pomagali u nabavi hrane.

Veze između tri skupina su uspostavljene u studenom, kada je dogovorena međusobna suradnja i ispomaganje, te održavanje sastanaka na kojima bi se razmjenjivali prikupljeni podaci o zbivanjima u Konavlima. Naime gerilci su bili izuzetno mobilni, te su se osim po Sniježnici, selima Konavoskih brda i gornjih Konavala, kretali i po donjim Konavlima gdje je uzduž Jadranske magistrale bila najveća koncentracija JNA...