Prosvjedi su faktično delegitimirali sve što ova vlada radi. Nezadovoljstvo građana prelilo se na ulice
U demokracijama se vlast smjenjuje na izborima, a ne na ulici. Tako glasi mantra kojom se vlada Jadranke Kosor nastoji spasiti od odlaska s vlasti prije isteka i posljednje minute ustavnog roka unutar kojega može legalno sjediti u Banskim dvorima. U demokracijama se vlast doista smjenjuje na izborima, a ne na ulici, ali ti izbori mogu biti redoviti i prijevremeni. Masovni izlazak građana na ulicu u demokracijama je obično pouzdan znak da je nastupio čas da se raspišu prijevremeni izbori. Zapravo, sve što se od Sanaderova instaliranja Kosorove na čelo Vlade događalo – uključujući i provalu silnih korupcijskih i kriminalnih afera samoga Sanadera, njegove vlade i zajedničke im stranke – upućivalo je na to da treba raspisati prijevremene izbore.
Za premijerskog mandata Jadranke Kosor opipljivi pokazatelji gubitka legitimnosti ove vlasti toliko su se gomilali da su ih mogli ignorirati samo vlastohlepni autoritarni političari i autistični birokrati koji ih okružuju i uvjeravaju da ih narod zapravo voli. Tri su očita "materijalna" pokazatelja gubitka legitimnosti ove vlasti.
Prvo, u posljednje dvije godine HDZ je trpio poraz za porazom u najkonvencionalnijemu i najvažnijem obliku političke participacije – na izborima. Najdramatičniji primjer gubitka političke potpore birača svakako je težak poraz Andrije Hebranga na predsjedničkim izborima. Hebrang, koji slovi kao jedan od "stranačkih baruna", jedva se domogao 12 posto glasova i iz izborne utrke ispao u prvom krugu glasovanja. Prije toga, HDZ je pretrpio niz poraza na lokalnim izborima, a doslovce je protjeran s vlasti u većini velikih gradova u kojima su koncentrirani ljudski i tehnološki potencijali ove zemlje i koji bi stoga trebali biti zamašnjaci njezina privrednoga, socijalnog i kulturnog razvoja. Na nedavnim prijevremenim izborima u Vukovaru, koji je godinama bio njegova politička utvrda, HDZ je opet doživio uvjerljiv poraz. Vlada je u posljednji tren spriječila održavanje referenduma kako bi izbjegla poraz i na tome konvencionalnom obliku izravne demokracije.
Panično odustajanje
Drugo, kako konvencionalni oblici participacije očito nisu bili dostatni da upozore vlast da nešto učini ili da ode, nezadovoljstvo građana prelilo se na trgove, ravnice, rive, tvornice, fakultete – na sve ono što se sve češće naziva "ulicom". Na ulice su izašli seljaci, ribari, radnici, studenti, profesori, branitelji, nezaposleni, umirovljenici, građani svih uzrasta i profesija. Njihovi prosvjedi faktično su delegitimirali sve što ova vlada radi. Seljaci su ustali protiv agrarne politike. Ribari su nezadovoljni ribolovnom i pomorskom politikom općenito. Radnici su se pobunili protiv ekonomske, radne i socijalne politike. Umirovljenici su traumatizirani mirovinskom politikom. Branitelji su digli glas protiv politike prema braniteljima.
Studenti su ustali protiv obrazovne politike. Profesori ne prihvaćaju znanstvenu politiku. Građani prosvjeduju protiv prostorne, urbanističke i ekološke politike. Ukratko, gotovo nema javne politike koju je Vlada oblikovala i pokušala implementirati a da to nije izazvalo otpor i gnjev građana. Pod pritiscima "ulice" Vlada je panično odustajala od nekih svojih politika, kao što se dogodilo s reformom radnog zakonodavstva, ili ih je prešutno suspendirala, kao što je bilo s reformskim ekonomskim mjerama. Sve to pokazuje da Vlada ne zna raditi, da ne može provesti svoje politike i kad ih nekako uspije oblikovati, te da se njezino djelovanje svelo na vegetiranje na vlasti iz kojega se povremeno trgne rezanjem kakve vrpce na "pripremnim radovima" tijekom stalnih premijerkinih turneja po zemlji. Nema premijera ili premijerke neke europske vlade koji tako malo vremena provodi u svojemu radnom uredu i koji se toliko nesvrhovito klatari zemljom poput Jadranke Kosor i svite ministara što joj dišu za vratom. Ti "skupni portreti s damom", koje gledamo iz dana u dan kao da se vrte na kakvoj pokvarenoj filmskoj vrpci, samo su slikovita ilustracija podaničke političke kulture i autoritarnih političara što niču na njoj. Slikaju li se danomice na tim skupnim portretima njemačka kancelarka ili australska premijerka? No Kosorovoj to ne smeta jer je i sama godinama bila dio svite koja se gurala oko Sanadera.
Treće, Vlada svojom politikom destruira čak i vlastito biračko tijelo, i to tako da posljedično radikalizira i političku retoriku i političko djelovanje u cijeloj zemlji. Čvrstu jezgru HDZ-ova biračkog tijela gotovo dva desetljeća činila je prilično jedinstvena braniteljska populacija koja se sada rascijepila na dio koji ostaje lojalan HDZ-u i dio koji se odvojio od njega. Ne treba se zavaravati time da je uzrok tog rascjepa "slučaj Purda". To je samo povod ili inicijalna kapsula koja je zapalila latentno nezadovoljstvo znatnog broja branitelja kako vlastitim socijalnim položajem tako i dvjema krajnje osjetljivim politikama Vlade: proeuropskom i promanjinskom politikom. Branitelji misle da se proeuropska politika, koja treba dovesti do članstva Hrvatske u Europskoj uniji, zasniva na beskrajnom nizu neizdrživih ustupaka koji izravno ugrožavaju strateške nacionalne interese i dostojanstvo države: od izručenja hrvatskih generala Haaškom sudu, preko odustajanja od ZERP-a do načina rješavanja graničnog spora sa Slovenijom.
Time se, prema njihovu sudu, derogiraju rezultati Domovinskog rata, a njegovi akteri postavljaju na stup srama. Branitelji ne odobravaju ni promanjinsku politiku, ponajprije politiku Vlade prema srpskoj manjini u Hrvatskoj, koja je institucionalno izražena u koaliciji HDZ-a i SDSS-a na državnoj razini. Najradikalniji dio braniteljske populacije to ne doživljava kao koaliciju, nego kao kolaboraciju sa "srpskim agresorom". Smirivanju napetosti ne pridonose ni zahtjevi iz Srbije, ali i iz nekih srpskih krugova u zemlji, da se Srbima vrati status konstitutivnog naroda u Hrvatskoj. SDSS se, doduše, formalno ograđuje od tih zahtjeva, ali svojom "puzajućom" politikom ucjena jedne slabe vlade faktično "izvodi" Srbe iz statusa nacionalne manjine u Hrvatskoj i zasad ih pozicionira negdje između klasične manjine i naroda.
Organizira li se radikalna desnica u novu stranku ili "posvoji" neku od sadašnjih malih desničarskih stranaka, mogli bismo u Saboru dobiti i pravu protusustavsku stranku koja će povesti ideološki boj protiv manjina, ljevice, umjerene desnice, Europske unije i demokracije uopće. Za radikalizaciju na desnici odgovoran je HDZ, kao što je SDP odgovoran za radikalizaciju na ljevici. A u posljednjih godinu-dvije nije nedostajalo primjera protuestablišmentskog govora i akcija na obje strane ideološkog spektra. Oni se na početku uglavnom izražavaju kao protustrančarstvo. Nezadovoljnici i prosvjednici optužuju stranačke elite da su izdale interese građana i izmaknule njihovoj kontroli te postale korumpirane, nereprezentativne i neligitimne. Delegitimacijski diskurs potom se širi sa stranačkih elita i političkih stranaka na sve institucije u kojima one djeluju, ponajprije na parlament i vladu. Parlament se prikazuje kao besmislena brbljaonica u kojoj se preplaćeni i beskorisni političari samo svađaju, vrijeđaju i obračunavaju te se svjesno ili nesvjesno sugerira kako nam takvo tijelo nije ni potrebno.
Spajanje radikalizama
Protustranački govor tako brzo prelazi u protuparlamentarni, a protuparlamentarni u protudemokratski. Napada se liberalizam kao ideologija na kojoj su izgrađene te institucije te svi njezini "pervertirani" ogranci poput socijaldemokracije i demokršćanstva. Na tim se točkama kritike lako susreću i ujedinjuju radikalna desnica i radikalna ljevica, premda su krenule s različitih ideoloških ishodišta. Razići će se tek kad se postavi pitanje kako i čime zamijeniti liberalizam, stranke, parlament i demokraciju. Ne bi bilo dobro da se Hrvatska ni primakne tim točkama spajanja dvaju radikalizama. No ova je vlada, vjerojatno nesvjesno, već mnogo postigla u širenju nepovjerenja u institucije predstavničke demokracije, a time pripomogla njihovu delegitimiranju u očima nezanemariva broja građana.
Nema, naravno, strukturnih političkih sličnosti između Libije i Hrvatske. No ima zabrinjavajućih znakova sličnosti u ponašanju vladajućih elita. Gadafi je pobunjenike u svojoj zemlji nazvao omamljenim plaćenicima stranih sila koji ne znaju što rade, a hrvatska je Vlada preko svoga glasnogovornika poručila da su gornjogradski prosvjednici huligani koje je financirala i organizirala opozicija. Nastavi li se Vlada ponašati autistično, ubrzo će masovni prosvjedi u zemlji biti proglašeni divljanjem PTSP-ovaca, drogeraša i huligana kojemu se treba suprotstaviti silom.
Imamo i i iMacove.