Ponovno se u Hrvatskoj povela rasprava o prevođenju i titlovanju srpskih filmova i TV serija. Ovaj je put povod bilo prikazivanje filma “Žikina dinastija 2” na RTL-u, nakon čega su reagirali iz Vijeća za elektroničke medije, upozorivši RTL da su “pružatelji medijskih usluga dužni objavljivati program na hrvatskom jeziku ili u prijevodu na hrvatski jezik”. Tako naime piše u članku 4. Zakona o elektroničkim medijima, koji implicitno nalaže da se na hrvatski mora prevesti i iznimno srodni srpski jezik, jednako kao što bi bilo potrebno prevesti engleski, turski ili, primjera radi, klingonski jezik. U Vijeću za elektroničke medije kažu da su reagirali jer su dužni raditi po zakonu, ma kako on apsurdan ili nedorečen bio.

Ugrožena koncesija

– Znamo da su i HRT i druge kuće također kršili zakon, ali nismo se oglašavali. Ne bismo se oglasili ni sada, ali moramo reagirati na pritužbe gledatelja. RTL ima već tri opomene, a ako do 2. veljače ne prilagode svoj program odredbama, koncesija može doći na udar – rekao nam je predsjednik Vijeća za elektroničke medije Zdenko Ljevak, koji tvrdi da je ministricu kulture upozorio na potrebu promjene postojećeg Zakona te da je Zakon o HAVC-u bolje riješio problem srpskih filmova.

– Ova se tema ponovno koristi za raspirivanje niskih strasti u medijskom prostoru, i to u vrijeme kad domaće televizije imaju neusporedivo veće probleme od pitanja srpskih filmova. Ako se već želi forsirati dosljedna primjena zakona, možda bi najbolje rješenje bilo da se prijevodi srpskih filmova ponude putem tehnologije kojom HTV titla Dnevnik i druge informativne emisije za gluhonijeme gledatelje. Ti se titlovi mogu aktivirati ili dezaktivirati putem opcije na teletekstu. Na taj bi se način, ako je već nužno, mogao riješiti i problem sadržaja na srpskome – predlaže Marko Godeč iz Ministarstva titlova, jedne od najuglednijih tvrtki za prijevod filmova u regiji.

– Tu je i pitanje cijene prijevoda sa srpskog na hrvatski, jer kako naplatiti nešto što je praktički transkript dijaloga, uz nekoliko manjih korektura? – dodaje Godeč. Naglašava da je po njemu deplasirano prevoditi srpski koji naši gledatelji sasvim dobro razumiju, baš kao što Nijemci razumiju Austrijance i obrnuto, pa nikome ne pada napamet titlovati televizijske serije i filmove iz susjedne države.

– Čini se da ništa nismo naučili iz primjera filma “Rane” koji je, kada se pojavio u kinima, bio predmet opće sprdnje – zaključuje Godeč.

Rane ili Parada?

Podsjetimo, film “Rane” redatelja Srđana Dragojevića (prvi srpski film prikazan u našim kinima nakon rata) bio je 1998. godine titlovan na hrvatski jezik. Silno su se mučili prevoditelji “Rana” da pronađu što više hrvatskih riječi kojima bi zamijenili one koje su izgovarali srbijanski glumci, pa su na kraju ti “domoljubni” titlovi bili manje razumljivi od izgovorenoga. Danas, 14 godina kasnije, na vrhu liste gledanosti ponovno je jedan Dragojevićev film. Riječ je o “Paradi”, u kojoj glume Hrvati, Srbi i predstavnici drugih naroda bivše nam države. Svatko od njih govori vlastitim jezikom, i gle čuda – svi se razumiju. I što je najvažnije, sudeći po zaista impresivnom broju prodanih kinoulaznica, očito ih razumiju i hrvatski gledatelji. Možda ne bi bilo loše članove Vijeća za elektroničke medije poslati na kratki izlet u jedno od kina u kojima igra “Parada” da se prisjete kako zvuči srpski jezik. Jer nepotrebno prevođenje sa srpskog na hrvatski sigurno bi koštalo mnogo, mnogo više od nekoliko kinoulaznica.