Otac zagrebačke studentice pretukao je profesora na politologiji jer je nekoliko puta srušio kćer na ispitu. Dva liječnika, jedan iz Zadra, drugi iz Zagreba, sinovima su pokušali kupiti ispit iz anatomije, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Posljednji je slučaj još drastičniji, vodički je poduzetnik svog nasljednika mjesec dana uvježbavao kako će “sigurno” postaviti bombu na Trgu bana Jelačića.
Djeca kao oltar
Spomenutim će se primjerima pozabaviti mnogi, pa i pravosudni organi, no psiholozi upozoravaju na novu boljku u odnosu roditelja prema djeci – pretjeranoj roditeljskoj brizi. Engleski su psiholozi iskovali novu riječ – overparenting – da bi opisali kako roditelji sami izmiču tlo pod nogama svojoj djeci.
– Vlada epidemija popustljivog odgoja, djeca su danas oltar kojem se roditelji klanjaju i zanemaruju svoje potrebe jer su im dječje u prvom planu – uočava prof. dr. Dubravka Miljković. Roditelji pišu zadaće, dolaze s djecom na upis na fakultet, stoje u redovima i iščitavaju popis dokumenata, zovu ili pak i tuku profesore zbog ispita.
– Prije roditelji nisu ni znali gdje je fakultet – ističe prof. dr. Dubravka Miljković.
Psihologinja Kristina Bačkonja nekoliko godina vodi programe za adolescente te uočava kako mnogi roditelji misle da će ih djeca manje voljeti ako im sve ne dopuste. Takav odnos počinje već u ranoj dobi.
– Ponekad roditelji pretjeraju u podređivanju svojeg života potrebama djeteta i sve ih više ne zna djeci reći „ne“ jer se boje da će ih manje voljeti. No, zadovoljavajući svaki njihov prohtjev i izbjegavajući svaku mogućnost da budu uznemirena i frustrirana, oduzimamo djeci priliku da nauče kako svladati prepreke u životu, kako doći do onoga što žele, kako se utješiti kad nije po njihovu, kako uzeti u obzir druge ljude. Dajući im previše, učimo ih da drugi ljudi nisu važni – kaže Bačkonja.
Ekonomisti vjeruju da je sadašnja generacija mladih Europljana prva generacija rođena nakon Drugog svjetskog rata koja će živjeti lošije od svojih roditelja. Države su prezadužene, ekonomski resursi potrošeni, natalitet slab, sve je više starijih, a sve manje djece, pa je i fokus roditelja na sve malobrojnije potomke golem. Inozemna istraživanja, u kojima se ciljana skupina mladih ljudi pratila niz godina, otkrila su poražavajuće okolnosti upravo za osobe koje su roditelji pretjerano štitili. Oni se pogube kad im se prestane servirati sve na dlanu.
– Prezaštitnički roditelji sve dopuštaju djeci, daju im isti čas sve što požele, ne postavljaju nikakve obveze pred njih. Kao odrasle osobe, djeca takvih roditelja jako su usmjerena na materijalne vrijednosti, postaju nezadovoljni, nezahvalni, drugi ljudi ih ne zanimaju ako ih ne mogu iskoristiti za neki svoj cilj. Skloniji su depresiji – objašnjava prof. dr. Miljković. U našim školama ima situacija da dijete satima plače zbog četvorke i neće kući zbog straha od reakcije kod kuće. Kad roditelj dođe po njega, napadne profesora jer njegovu djetetu uništava samopouzdanje. A zapravo, upozorava dr. Miljković, samopouzdanje mu uzima prezaštićeni odgoj, popustljivost kao koncept odgoja, pretjerano davanje i nedovoljna struktura obveza.
>> Računala i smartphonei krivi za porast teškoća u razvoju govora
Granice moraju postojati
– Činjenica je da su roditelji zbog prevelike zaposlenosti često odsutni i nerijetko se zbog toga osjećaju krivima, pa djeca mogu zatražiti i dobiti što žele kako bi roditelji na neki način nadoknadili izgubljeno. Određivanje razumnih, čvrstih i strukturiranih pravila zahtijeva više vremena i promišljanja, a u užurbanom ritmu često je brže i jednostavnije popustiti. No, dugoročno, nedosljedan odgoj uzrokuje niz problema, dijete postaje zbunjeno, nesigurno, ono ne zna gdje su granice i dokle može ići. Prezaštitnički nastrojeni roditelji šalju djeci poruku da se ona ne mogu sama nositi sa životnim izazovima, što može dovesti do nedostatka samopouzdanja – naglašava Kristina Bačkonja.
Psiholog Ratko Kovačić iz varaždinske srednje škole jednostavno poručuje da je danas život složen i nije lako naći pravu mjeru.
– Ako roditelji postave granice osnovnog ponašanja u kući, njihova djeca u pravilu nemaju problema. Posvećenost djeci treba biti kontinuirana i dosljedna, ali roditelj mora postaviti granice, on je tu da bude uz dijete u slučaju uspjeha, neuspjeha i razočaranja – ističe Ratko Kovačić.
Kako će biti odgojena, kad više ne smiješ ni viknut, već ti je socijalna služba na vratima. A onima koji godinama djecu zanemaruju, pa i zlostavljaju pojave se tek kad se neko zlo dogodi. Treba ukinuti plave i sve ostalee telefone, i pokazati djeci tko je tko. Ako roditelji ne postave granice djeci, ona ih sama ne da neće postaviti, već ne mogu. Djeca smiju činiti sve što žele, roditelj je tu da odredi granice. Dijete smije dirati struju, ono jednostavno po svojoj biti to smije, ali roditelj mu treba reći NE! I tako dijete uči. I tako će učiti svoje dijete.