Da se, recimo, traže ljudi koji na gotovo svakom putu avionom izgube prtljagu, ja bih bio glavni. Čini se da nemam sreće, čak je i moja baka govorila: "Ti bi da padneš na leđa slomio onu stvar!"
Još ne tako davno, ovako je o sebi pričao Joško Martinović, ne bježeći od svoje šeprtljavosti, konkurirajući da i sam postane jedan od likova svojega Globalnog sijela. "Cijepljenom" od bilo kakva glamura koji prati televizijske zvijezde, toj je živopisnoj galeriji – koja je veličala male ali posebne ljude (i životinje su imale posebno mjesto) – uostalom, i pripadao dušom i tijelom.
Joško Martinović otišao je sa samo 47 godina, u utakmici života pobijedila ga je opaka bolest, pošto joj je sedam godina, u sebi svojstvenoj tišini, uspješno odolijevao.
Njegovi kolege jučer su imali vjerojatno najteži zadatak u karijeri: pripremiti specijalnu emisiju u povodu Joškova odlaska koja će se emitirati u večernjem terminu. Daria Marjanović, partnerica iz Žive istine i Zlatne ribice, jedna je od njih.
– Pokušavamo se odužiti Jošku za sve svjetlo koje nam je dao, emitirati nešto dostojno sjećanja za naše gledatelje koji su ga stvarno voljeli. Moj život zauvijek je promijenio tako što me je bilo sram kad se ljutim. Naime, Joško je bio čovjek koji se nikada nije ljutio. Učio nas je da zloća dolazi iz osobne nesreće i nije sudio nikome – uspjela je reći Daria gušeći se u suzama.
Kum Latinice
I Joškov prijatelj Denis Latin teško je pronalazio pravu riječ.
– Jako mi je teško, osjećam kao da je otišao netko meni najbliži. Bio sam, na neki način, spreman čuti takvu vijest, ali strašno sam potresen – rekao je Denis Latin koji je Jošku pomogao načiniti prve korake na prvom televizijskom snimanju.
Već je tada, prisjeća se, bilo jasno da će se razviti u izvrsnog reportera. Njegove reportaže imale su ljudsku notu, bile su nekonvencionalne i imale su miris i atmosferu mjesta iz kojih se javljao.
– Urednici su vrlo rado naručivali njegove reportaže, uvijek je imao posla – kaže Denis. S Joškom je tijekom rata proveo pola godine izvještavajući s prve linije bojišnice u sisačkom studiju, u kojem su postali mnogo više od kolega. Odmah ga je angažirao u Latinici, čijem je imenu kumovao upravo on. – Joško nije želio da se priča o bolesti pa smo jako malo znali o tome što se događa, poštujući njegovu odluku – ispričao je Denis Latin.
I Goran Milić pamtit će ga po najboljemu. – Bio je nadaren, radišan i dobar, a te tri osobine teško je spojiti u jednom novinaru. Mi na televiziji takvog jednostavno nismo imali, takav ne postoji. On je bio jedini čovjek na HTV-u prema kojem nitko nema lošu vibru – ispričao je Goran Milić, prisjetivši se da je kolegu posljednji put sreo prije 20-ak dana u restoranu nadomak zgradi televizije.
Ni blizu depresije
– Kratko smo popričali, ali znao sam da odlazi. Pratio sam njegovu bolest, o kojoj je govorio kao da je odgojen na nekom drugom mjestu, realno i bez straha. Nije ni pomišljao na depresiju, bio je izvanredan čovjek – kaže Milić koji će kolegu pamtiti po sjajnoj reportaži o lažnom liječniku. – Uspio je relativizirati jaki naboj usmjeren protiv tog mladića ne krijući da je pogriješio, ali ističući da je samo čovjek. Bio je to jedan od najboljih priloga koje sam ikada vidio – kazao je Goran Milić o čovjeku koji je mnoge male ljude učinio velikima.
I Bog bira dobre ljude. Nadam se da ce stici u raj jer ga je zasluzio.