Robert Ježić, do jučer vodeći hrvatski industrijalac čiji je Dioki bio među našim najvećim izvoznicima, odricanjem od većinskog vlasništva nad tvrtkom u kojoj zadržava tek jedan posto dotaknuo je dno poslovne karijere. Petrokemijsku kompaniju spašavaju vjerovnici pretvarajući potraživanja u udjele, a 57-godišnjem Ježiću, čiji je strmoglavi poslovni i osobni pad započeo onoga trenutka kad su se za njim u prosincu 2010. godine zatvorila vrata zatvora, ostaju sjećanja na to kako je biti moćan gospodarstvenik povezan s isto tako moćnim političarima i utjecajnim uglednicima čija su mu vrata bila uvijek širom otvorena.
Može se tješiti milijunima
Iz Remetinca je izišao nakon četiri i pol mjeseca, a sad su pred njim sudski postupci u slučaju HEP-ove prodaje struje Diokiju, pozajmice, pokušaja zloporaba s prodajom zemljišta na štetu JANAF-a. Pod istragom je i zbog nabave blindirane BMW-ove sedmice vrijedne 4,2 milijuna kuna za bivšeg bliskog prijatelja premijera Ivu Sanadera u slučaju Fimi medija, a nedavnim svjedočenjem u postupku INA - MOL na to je prijateljstvo stavio točku. Potvrđujući svoju posredničku ulogu u primanju pet milijuna kuna mita za bivšeg premijera najavio je da će ih vratiti jer "to nije njegov novac". Nije zaradio mnogo pluseva ojađene hrvatske javnosti, no za razliku od većine Hrvata, Ježić se sigurno može utješiti milijunskim iznosima na računima jer mu je od imovine svojedobno procijenjene na 65 milijuna eura sigurno nešto ostalo. Valja podsjetiti da je riječ o čovjeku koji je 2009. imenovan počasnim njemačkim konzulom jer je "bez afera".
– Da nisam kao riječki student prava honorarno zarađivao radeći kao skiper na jedrilici, danas bih vjerojatno bio odvjetnik ili možda čak i sudac – rekao je jednom zgodom Ježić. Kao skiper na jahtama mladi se Riječanin zbližio s poslovnim ljudima iz međunarodnog biznisa i ispekao zanat pa se preuzimanje Diokija 2004., s kojim je prethodno poslovao uz ogromnu zaradu, činilo kao prirodan slijed u karijeri. Preuzimanje Diokija, što se poslije doznalo, nije bilo glatko i Ježić je vlasništvo stekao preko Hypo banke uz svesrdnu Sanaderovu pomoć i podršku. Njihovo je prijateljstvo u godinama što su slijedile potvrđivano nebrojeno puta pa i u "sitnijim" poslovima, kad je Ježić, primjerice, s tvrtkom Dinamarin, koja nije imala ni jedan brod, dobio 2009. posao prijevoza nafte Jadranom za Inu. Kad je uhićen, njemački su mediji u prvi plan isticali da je riječ o Sanaderovu prijatelju, navodeći da je "jedna od ključnih figura u premijerovim slučajevima korupcije" i podsjećali na to da je riječ o petrokemijskom biznismenu poznatom kao lobistu "skandal-banke Hypo".
Izlet u novinski biznis
Uspon riječkog industrijalca pratile su priče o tome da je Gregurićev, Šarinićev, Linićev čovjek, na kraju se pokazalo da je bio najviše Sanaderov, a u džepu mu je, iako nikad aktivnom u politici, bila članska iskaznica HDZ-a čije je kampanje pomagao. O privatnu životu, osim da se druži s jednako bogatima i moćnima kao što je i on sam i da ima jahtu i vozni park sa skupocjenim automobilima, nekretnine u Švicarskoj i Hrvatskoj, nikad se nije mnogo znalo. Tako je i ostalo, a jedna od priča koja je davnih dana procurila bila je da je ministru Slavku Liniću 2003. godine prodao jahtu Feretti. U Rijeci se Ježića pamti i kao jednog od najuspješnijih predsjednika NK Rijeke za čijeg je petogodišnjeg mandata, do ljeta 2008., prvoligaš s Kantride redao uspjehe.
Ježićev izlet u novinski biznis, kad je Dioki 2008. kupio riječki Novi list, povezivao se s Linićem, no to su obojica uvijek opovrgavala, a Ježić je znao govoriti da su ga u tu akviziciju, osim poslovnih interesa, odvele i emocije. No, pričalo se da je i u taj posao ušao na Sanaderov nagovor. Bilo kako bilo, riječki je dnevnik u Ježićevo doba zbog povezanosti s njegovim carstvom nagomilao gubitke pa ga je Dioki, sam pritisnut ogromnim dugovima, lani odlučio prodati, čemu se Ježić protivio. Potkraj 2011. Zagrebačka banka, želeći vratiti novac koji joj je Dioki bio dužan, Novi list prodala je Albertu Faggianu, Ježićev Dioki, pak, godinu je završio s gubitkom većim od 400 milijuna kuna, a neuspješno je okončan i pokušaj prodaje Diokijeva zemljišta na Krku Danku Končaru jer je zapelo zbog previsokih 80 milijuna eura, koliko je Ježić tražio.
A Sanadera postavili Titovi pioniri pa ga onda zatvorili :)