U Europskoj uniji isključiva nadležnost u području politike zapošljavanja pripada državama članicama. Institucije EU mogu donositi određene mjere kojima se daju smjernice državama članicama ili se podupiru njihove politike u području zapošljavanja. No njima se ne provodi harmonizacija nacionalnih zakonodavstava. Europskoj uniji stoga u području zapošljavanja preostaju "meki“ mehanizmi koordinacije kao što su artikulacija zajedničkih ciljeva, sakupljanje usporedivih podataka vezano uz ključne indikatore, usuglašavanje zajedničkih prioriteta te poticanje međusobnog učenja. Sve to na vrlo sustavan način EU provodi od 1997. godine kada je donesena  Europska strategija zapošljavanja koja je institucionalizirala multilateralni proces nadzora. Nakon što je 2000. godine usvojena Lisabonska strategija, kao osnovna krovna strategija za razvoj EU od 2000. do 2010.,  Europska strategija zapošljavanja postala je dio Lisabonske strategije. To je pospješilo mogućnosti balansiranja između širih ekonomskih, socijalnih i pitanja zapošljavanja.

Implementacija Lisabonske strategije doprinijela je popravljanju situacije u području zapošljavanja unutar EU. Tako je 2007. godine prosječna nezaposlenost smanjena na 7,2%, dok je zaposlenost povećana na 65,4%. Nažalost, nakon ovog uspješnog razdoblja uslijedila je ekonomska kriza koja je u 2008. i 2009. rezultirala udvostručavanjem stope nezaposlenosti u državama kao što su Danska, Irska, Rumunjska i Španjolska te čak njezinim utrostručivanjem u baltičkim državama. Kriza međutim nije učinila bezvrijednim napore u sklopu Lisabonske strategije. Upravo suprotno, pokazalo se da su države koju su najuspješnije provodile reforme na tragu strateških ciljeva najspremnije dočekale krizna vremena te da provedba reformi predstavlja neizbježan preduvjet za izlazak iz krize.

Problem mjerenja učinaka Lisabonske strategije od početka je predstavljao kamen spoticanja, jer nije jednostavno dokazati učinke mjera čije neprovođenje nije povezano s pravnim sankcijama. Ipak, brojne analize uspjele su pokazati postojanje izravne veze između ciljeva Lisabonske strategije s jedne te redefiniranja nacionalnih politika zapošljavanja s druge strane. Osim toga, posredstvom strateškog okvira koji je postavljen na razini EU u brojne nacionalne debate o politici zapošljavanja uvedeni su novi koncepti kao što su socijalno uključivanje, fleksigurnost ili spolno ujednačavanje, čime su modernizirani često puta zastarjeli obrasci kreiranja politika.

Tijekom lipnja 2010. godine EU je donio Strategiju Europa 2020. kao novi okvir za razvoj do 2020. kojim se nastavlja promoviranje reformi zacrtanih u okviru Lisabonske strategije. Doneseno je novih pet temeljnih ciljeva od koji su čak tri izravno povezana s politikama zapošljavanja: postizanje 75-postotne zaposlenosti stanovništva u dobi između 20 i 64 godine, smanjivanje broja osoba u riziku od siromaštva za 20 milijuna te smanjivanje broja učenika koji prekidaju školovanje za 10%, uz istovremeno povećanje broja visokoobrazovanih mladih (30-34 godine) na barem 40%.

Državama članicama EU kao potpora u prilagođavanju politika zapošljavanja na raspolaganju stoje sredstva Europskog socijalnog fonda, koja se dodjeljuju na projektnoj osnovi. Riječ je o znatnim mogućnostima financiranja koje će od dana ulaska u EU biti dostupne i Hrvatskoj. U razdoblju od 2007. do 2013. europski proračun doznačio je oko 10% ukupnih sredstava Europskom socijalnom fondu (oko 75 milijardi eura), a taj se omjer ne bi trebao znatnije mijenjati ni u idućem proračunskom razdoblju (2014.-2020.).