Da li mislite da će se cijene kada jednom Hrvatska uvede euro skočiti nebu pod oblake? Jeste li vi od onih koji „znaju“ da su cijene u Njemačkoj skočile sa 1 DEM na 1 euro i to preko noći kada je uveden euro? Ništa čudno, tog su mišljenja i 90% Europljana. Ali da li je stvarno tako? Kada bi to bila istina, inflacija bi skočila za 100% svaki put kada je u zemlji uveden euro. Podaci službene statistike pokazuju da je inflacija u eurozoni 2002. godine, kada je uveden euro u 12 država članica, bila 2,3%. Morate se složiti, to je dosta nisko zar ne?

 Ukupno povećanje cijena zbog uvođenja eura 2002. procijenjeno je na 0,2-0,3% (slični učinci izračunati su i kod uvođenja eura u novim državama članicama). To znači da bi inflacija u eurozoni te godine bila maksimalno 2,0% da euro nije uveden. 

Pa od kuda onda takav nesrazmjer između onoga kako su ljudi doživjeli uvođenje eura i službenih statističkih podataka? Par je razloga za to. Prvenstveno, neke cijene i jesu skočile. To su prvenstveno cijene usluga koje redovito koristimo i čija manja promjena cijene neće izazvati bitnu promjenu našeg ponašanja. Tako su sektori u kojima su cijene najviše porasle bili restorani, kafići, frizerske usluge i kemijske čistionice. Sigurno nećete prestati piti kavu u svom omiljenom kvartovskom kafiću ako njezina cijena skoči za kunu ili dvije. Ali ćete primijetiti. U principu, trgovci/vlasnici su nesrazmjerno digli cijene baš zbog efekta lojalnosti. Naprosto su iskoristili priliku. Drugi razlog je jednostavan - ljudi uvijek prije zamjećuju povećanje nego smanjenje cijena pa je tako i prevladala percepcija o povećanju cijena. Također, svi mi imamo tendenciju da primjećujemo samo ono što potvrđuje naše mišljenje. Ako mislimo da će euro povećati cijene, prije ćemo primijetiti povećanje nego smanjenje cijena. 

 Ipak, ne može se poreći da je uslijed uvođenja eura stvarno došlo do povećanja cijena, posebno u gore navedenim sektorima. Dva su osnovna razloga za to. Prvi je efekt zaokruživanja. Cijene preračunate u euro ponekad su trebale „korekciju“ kako bi bile atraktivnije (cijene su psihološki atraktivnije ako završavaju na ,00 ili ,99). Kada je npr. Slovačka uvela euro 2009. godine stopa konverzije određena je 1 euro = 30,1260 slovačkih kruna. Tako se znalo dogoditi da su nešto što je prije koštalo okruglo 300 kruna, trgovci zaokruživali na 9,99 ili čak okruglo 10 eura (umjesto da napišu pravu cijenu od 9,96 eura). Možda vam se ova razlika čini mala, ali kada bi se sve cijene u zemlji tako zaokružile, samo zbog toga bi inflacija narasla za 0,4% (znači čak i više nego što je to bio slučaj do sada). Teoretski bi efekt zaokruživanja trebao biti simetričan, jer će neke cijene trebati korekciju „na gore“, ali neke i „na dole“ da bi bile atraktivnije. Međutim nije iznenađujuće da su podaci potvrdili da trgovci imaju tendenciju korigiranja cijena na gore.

 Drugi razlog zbog kojeg je došlo do povećanja cijena uslijed uvođenja eura su tzv. troškovi promjene cjenika (menu costs). To su naprosto troškovi koje trgovci imaju uslijed promjene cijena bez obzira čime bile izazvane. Te troškove su trgovci pokušali, i dijelom uspjeli, prebaciti na potrošače. Procijenjeno je da su 2/3 povećanja cijena bila uslijed efekta zaokruživanja, dok je ostatak bio rezultat troškova promjene cjenika.   

 Koliko god negativni učinak uvođenja eura na opći nivo cijena bio malen, strah od pretjeranih poskupljenja u pojedinim sektorima ne smije biti zanemaren. Na sreću, postoje dobri primjeri kako su zemlje minimizirale mogućnost iskorištavanja situacije i neopravdanog povećanja cijena. To se prvenstveno odnosi na dvojno iskazivanje cijena prije i poslije zamjene nacionalne valute eurom. U Nizozemskoj su npr. dućani koji su iskazivali dvojne cijene poskupjeli svoje proizvode upola manje nego dućani koji nisu iskazivali cijene u obije valute. Rast cijena bio je općenito niži u zemljama koje su uvele pravnu obvezu dvojnog iskazivanja cijena kao što su Austrija, Portugal i Grčka.

 Također, potrebno je voditi jaku informativnu kampanju koja će građane informirati o njihovim pravima i potaknuti ih da provjeravaju i prijavljuju svako neopravdano podizanje cijena (društvu za zašitu potrošača, državnom inspektoratu i sl.). Građani su u zemljama koje su uvodile euro besplatno dobivali tzv. euro kalkulatore koji su služili za brzo preračunavanje cijena. Informiranje građana pokazalo se vrlo uspješnim u novim državama članicama. Naravno, neophodno je osigurati i odgovarajuće mehanizme korekcije tj. postrožiti inspekcije koje će kažnjavati neopravdano podizanje cijena.

 Što se bolje dobro pripremi cijeli proces uvođenje eura, građani će imati manje razloga za brigu oko povećanja cijena.