Prije nešto više od četiri godine, otprilike devet mjeseci nakon što je u Dini u Omišlju prekinuta proizvodnja, pitao sam svojega vodiča po petrokemijskom kompleksu inženjera Romea Dešu, pomoćnika direktora, čemu uopće služi petrokemija na Krku? Deša se načas zamislio i odgovorio: “Svaka država mora imati svoju petrokemiju.” A ako je tako, zašto je Hrvatska svojoj petrokemiji dopustila da propadne? Ili, zašto je Hrvatska svoju petrokemiju uništila?
Od prošloga tjedna, naime, nakon što je propao, razrezan i u staro željezo prodan zagrebački Dioki, žarkome suncu, buri, korovu i hrđi prepušteno je i postrojenje Dine na Krku. Stečaj je obustavljen, poduzeće izbrisano iz sudskoga registra, sad samo još razlučni vjerovnici mogu ovrhama i na sudskim dražbama prodavati zemljište, opremu i prava na kojima imaju hipoteke i zaloge. A veliko je pitanje hoće li za nekretnine procijenjene na 348,9 milijuna kuna i opremu procijenjenu na 109,2 milijuna kuna uopće biti kupaca.
Naime, riječ je o kompleksu površine 1,008.621 četvorni metar sa svom infrastrukturom za čak devet tvornica od kojih su sagrađene dvije, unutar kojega bi se trebali graditi još i prijamni terminal za ukapljeni plin i termoelektrana pa nije baš osobito atraktivan za hotele, restorane i kafiće.
A i ta bi se postrojenja trebala graditi na česticama kojima je vlasnik tvrtka prijavljena za stečaj (Ćuf d.d.), čiji su vlasnici već likvidirani (Dina), ili u likvidaciji (Adriaoil Milano), na kojima su hipoteke jedne propale banke (Hypo Alpe Adria), a u zalogu istoj toj banci su ne samo zemljište, vlasnički udjeli, nego i koncesija na pomorsko dobro koju je tvrtka dobila od države. Takav nevjerojatan zapletaj crijeva vjerojatno je na cijelom svijetu moguć samo u Hrvatskoj. Posljedica je to spleta okolnosti koje imaju zajednički nazivnik: totalni izostanak bilo kakve industrijske ili razvojne politike.
Dani Rodrik, jedan od vodećih svjetskih stručnjaka za industrijsku politiku, kaže da ona ima samo dvije zadaće: privatnim poduzetnicima otkloniti dvije “eksternalije“, informacijsku i koordinacijsku. Da je hrvatska država činila ovo prvo, onda bi pomogla Dini da u svijetu nađe kupca za VCM iz fantastične nove tvornice u koju je uložila 35 milijuna eura, ili da završi započetu vlastitu tvornicu PVC-a.
Da je činila ovo drugo, onda bi iz nedaleke rafinerije protegnula do Dine plinovod za novu energanu i pomogla bi tvornici polietilena, u koju je uspješno uloženo 21 milijun eura, da je ne uguše troškovi Dinine goleme infrastrukture. A da je u hrvatskoj državi bilo imalo pameti, ne bi prodala Inu Mađarima pa bi možda imala i etana za proizvodnju etilena u zagrebačkom Diokiju i primarnog benzina iz riječke rafinerije za Dinu na Krku pa je tamo mogla dovršiti petrokemijski kompleks i obnoviti svoj veličanstveni “vinilni lanac“ u kojem je nekoć za kruh zarađivalo na desetke tisuća ljudi.
Ovako se čini da je Hrvatska neku industrijsku politiku i smišljeno povezivanje tehnoloških lanaca mogla imati samo u socijalizmu, a danas može o tome samo sanjati.
>> I Ministarstvo financija protiv čelnika HKBS-a Znaora i Deše
