Mnogo puta u povijesti Hrvati su se kao vojnici borili za tuđe interese, u ratovima koji nisu bili njihovi, ponekad u službi pukih osvajačkih pohoda. Pa ipak su pritom pokazivali veliku hrabrost i visoku vojnu vještinu. To vrijedi i za kasnije prešućivane pilote iz NDH. Najuspješniji među njima tragično su ratovali na istočnom bojištu, u SSSR-u, zajedno s njemačkim osvajačkim eskadrilama.

Zrakoplovstvo NDH osnovano je 19. travnja 1941., čelnik je postao Vladimir Kren, a osnovane su zračne luke u Zagrebu i Sarajevu. Vojne snage NDH gotovo da i nisu imale teškog oružja, pa je i zrakoplovstvo raspolagalo uglavnom zarobljenim, zastarjelim zrakoplovima od Kraljevine Jugoslavije. Zbog nemogućnosti nabave dijelova, gubitaka te preleta partizanima, zrakoplovstvo ustaške države jedva da je moglo obavljati osnovne operacije. Nešto aviona je nabavljeno iz Italije, a tek 1944. iz Njemačke su stigle kompletne eskadrile (zvali su ih jata) Messerschmitta Bf 109.

Kad je Pavelić “velikodušno” obećao Hitleru hrvatske legionare za istočno bojište, a sami se Hrvati (najviše iz BiH) u velikom broju odazvali u tu samoubilačku avanturu, Kren je zapovjednikom Legije zrakoplovstva NDH imenovao pukovnika Ivana Mraka. Ta 4. zrakoplovna pukovnija imala je lovce i bombardere, a lovcima je zapovijedao pukovnik Franjo Džal. Nakon što su 15. srpnja 1941. svečano ispraćeni iz Zagreba, piloti su otišli na preobuku u Njemačku, a odande su u listopadu poslani na istočno bojište. Već nakon nekoliko dana krenuli su u prve borbene letove, a ukupno su ih imali nekoliko tisuća.

Piloti po kazni u pješaštvo

Nakon njemačkog sloma na istočnom bojištu, 21. srpnja 1944. od dotadašnje Legije osnovana je Hrvatska zrakoplovna izobrazbena skupina. Kako je i u Legiji bilo prebjega Rusima, skupini su 1. studenog 1944. oduzeti avioni, pa su piloti poslani u pješačke borbe. U ožujku 1945. preživjeli su se vratili u Zagreb.

Među hrvatskim pilotima koji su bili upregnuti u zločinačke Hitlerove pohode iznimnom vještinom istaknuli su se Mato Dukovac i Cvitan Galić. Prvi je imao 44 priznate i jednu nepriznatu zračnu pobjedu, a drugi 38 priznatih i sedam nepriznatih pobjeda.

Dukovac je rođen 1918. u Surčinu kraj Beograda. Nakon dolaska na istočno bojište u jesen 1942. i prvih pobjeda, uočio ga je Cvitan Galić, vodeći hrvatski zračni as u to vrijeme, pa su Dukovac i Galić postali partneri u parnoj formaciji i najuspješniji hrvatski piloti. U veljači 1944. Dukovca je Njemačkim križem u zlatu odlikovao feldmaršal Luftwaffea Wolfram von Richthofen, potomak legendarnog Crvenog baruna Manfreda von Richthofena iz I. svjetskog rata koji je imao 80 zračnih pobjeda.

U kolovozu 1944. Dukovac je promaknut i poslan zajedno s ostalom Hrvatskom legijom u istočnu Prusku. Za vrijeme obuke 20. rujna 1944., u pokušaju da spasi svog pomoćnog pilota Špoljara, prisilno je sletio na sovjetsko područje gdje je zarobljen.

Instruktor Sovjetima

Radio je kao instruktor letenja u Sovjetskom zrakoplovstvu, a potom je s ostalim Hrvatima poslan u Jugoslaviju, u Pančevo, također kao instruktor. U veljači 1945. trebao je biti uhićen jer je služio u zrakoplovstvu NDH, no pobjegao je u Italiju 8. kolovoza 1945., gdje se predao Amerikancima. U Italiji je tretiran kao Luftwaffeov ratni zarobljenik. Letio je u sirijskom zrakoplovstvu tijekom arapsko-izraelskog rata 1948., a naposljetku se odselio u Kanadu te je umro u Torontu u rujnu 1990.

Cvitan Galić rođen je kod Gruda 1909. godine. Kao mladić ušao je u pješaštvo Kraljevske jugoslavenske vojske. Kao izvrsnom učeniku u vojnoj školi, odobren mu je premještaj u zrakoplovnu školu. Lovački zrakoplovac postao je 1935. Nastanio se u Zemunu, ali teško je podnosio velikosrpski teror nad Hrvatima, pa se često sukobljavao s kolegama srpskim oficirima.

Po izbijanju Travanjskoga rata 1941. Galić je zrakoplovom preletio na uzletište kod Sinja i stavio se na raspolaganje zrakoplovstvu NDH. Dobrovoljno je ušao u Hrvatsku zrakoplovnu legiju i otišao na istočno bojište. Godine 1942. oborio je tada najbolji sovjetski lovački avion MiG-3. U rujnu iste godine jedva se spasio iz okršaja s ruskim lovcima vješto manevrirajući i leteći maksimalnom brzinom.

Od 1943. većina hrvatskih pilota ratovala je na Krimu, a neki od njih, videći da Njemačka srlja u propast, prelazili su Sovjetima.

Po povratku u Hrvatsku, Galić je nakon zagrebačkog Borongaja premješten na pomoćno uzletište Zalužani kraj Banje Luke, gdje je 6. travnja poginuo u savezničkom napadu. Po dolasku partizana u Zagreb i njegov je grob na Mirogoju preoran.