Napuhana afera o navodnom transferu hrvatskog, ili oružja podrijetlom iz hrvatskih zaliha oružja, u ruke sirijskih pobunjenika, protivnika predsjednika Assada, neće ujedno biti i reklama za izvoz hrvatske vojne industrije. Iz jednostavnog razloga što se, od četiri vrste oružja koje su spomenuli portali i New York Times, samo jedna, revolverski ručni bacač granata RBG-6, uistinu i proizvodi u Hrvatskoj. Istina, licencno, kao što se gotovo istovrsni proizvode u još osam tvornica oružja u svijetu, počev od postojbine bacača, Južnoafričke Republike, do SAD-a i Turske. Ostalo oružje, bestrzajni top M60 i protuoklopni raketni bacač M79 (koji je i dalje u ponudi makedonske tvrtke 11. oktomvri iz Prilepa i srbijanske Slobode iz Čačka, dok se hrvatska inačica proizvodila u ograničenim količinama tijekom rata i odavno se više ne “kompilira” u RH), kao ni RPG22 ručni protuoklopni bacač ruske proizvodnje nisu perjanice hrvatske vojne industrije. Niti su, na žalost hrvatske vojne industrije, točne tvrdnje da je “dopremom hrvatskog oružja nastao preokret u odnosu snaga pobunjenika i vladinih snaga u Siriji”. Raznim grupacijama sirijske oporbe, istina, stižu već goleme količine naoružanja, a upravo su u tijeku transferi onoga suvremenog, zapadnoeuropskog podrijetla. Prema izraelskim obavještajnim izvorima, spomenute količine oružja koje je rabljeno i u novovijekim “balkanskim ratovima” na području bivše Jugoslavije, prije su stigle iz zaliha naoružanja iz BiH i Kosova. U BiH je upravo u tijeku afera s nekontroliranim pražnjenjem tamošnjih vojnih skladišta, jer se pokazalo da se to oružje počelo pojavljivati na čudnim mjestima u svijetu, pa i u rukama meksičke mafije. Drugi obavještajni izvori, pak, pravog “udomitelja” ovog oružja pronalaze južnije i bliže aktualnoj bojišnici u Siriji – na Siciliji. Tamošnja vojna skladišta donedavno su bila puna različitog oružja koja su prevozili brodovi zaraćenim snagama u ratovima devedesetih na području bivše Jugoslavije. U Otrantu je zaustavljeno 20 takvih brodova, koji su zbog kršenja embarga UN-a na oružje, prepraćeni na Siciliju i ispražnjeni. No, to je oružje prestalo čuvati prašinu tijekom revolucije protiv libijskog režima Moamera Gadafija, i našlo se u rukama tamošnjih pobunjenika. Gotovo je sigurno da se dio tog oružja sada prelijeva u ruke sirijskih pobunjenika. Afera s “hrvatskim oružjem” i “jordanskim transportnim zrakoplovima u misiji transfera oružja u Siriju” u Hrvatskoj je dovelo, kao posljedicu, do odluke hrvatske vlade da će povući i naš vojni kontingent “plavaca” na Golanu. Bez obzira što je i inače namjera hrvatskog državnog vrha i vojske da se postupno RH snage izvuku iz politički neperspektivnih mirovnih vojnih operacija UN-a, te prebace isključivo na probitačne operacije NATO-a (Afganistan, Kosovo) – pisanje hrvatskih medija i NYT-a nije tek izlika za donošenje odluke o povlačenju kontingenta. Istina jest da je naših stotinjak vojnika slabo naoružano i da ne posjeduju blindirana vozila pa je ostanak u ratnim uvjetima na Golanu uistinu besmislen. Što se Jordana tiče, on posjeduje transportnu avijaciju ruskih Iljušina, i oni, osim tih nekoliko letova iz Zagreba u nekoliko mjeseci, svakodnevno lete s tri bazna aerodroma u Europi (London, Pariz, Belgija), te poput šatla kupe po koju tonu robe za bliskoistične zemlje, gdje god stignu. No, kako stoji Hrvatska kada je riječ o sudjelovanju u međunarodnoj trgovini oružjem?
U velikom svjetskom poslu, trgovini naoružanjem, Hrvatska se sve bolje snalazi. Premda postoje razni podaci o veličini tog unosnog svjetskog biznisa, jer neki izvori u izračunu barataju vrijednostima ugovorenih poslova, a neki rabe vrijednost isporučene robe, veliki dio svjetske trgovine ostaje sakriven primjenom tzv. kreativnog računovodstva. Pa se tako izvoz oružja i vojne opreme često krije u stavkama poput “međunarodna vojna pomoć”, “transfer novih tehnologija” i sl. No, unatoč tomu može se izračunati da se godišnje u ovom biznisu u svijetu “obrne” na desetke milijardi dolara. Teško je izračunati i hrvatski udjel u takvoj trgovini, no kretao se u promilima i posljednje tri-četiri godine taj se udio kreće od 0,2 do 0,25 posto udjela u svjetskom izvozu naoružanja i vojne opreme. Podaci o toj trgovini su klasificirani, ali s obzirom da su financijski podaci o radu vojne industrije u nas ipak dovoljno transparentni, može se saznati da je u periodu od 2008. do 2011. izvoz oružja i opreme iznosio između 600 i 700 milijuna kuna godišnje. Unatoč recesiji, u posljednje dvije godine hrvatski izvoz oružja značajno raste. U 2012., rekordnoj godini, izvoz je porastao dvadesetak posto, a iz Hrvatske je izvezeno oružja i vojne opreme u vrijednosti 880 do 900 milijuna kuna. Ili, rječnikom ovog biznisa – izvezli smo ovih roba za nešto više od 150 milijuna američkih dolara. Izvoz naoružanja u Hrvatskoj nadzire državna agencija Alan, a premda privatne tvrtke mogu plasirati oružje i bez ove tvrtke, to ne znači da država ne nadzire i njih. Uglavnom, može se reći da država zna za izvoz svakog metka iz Hrvatske, pa treba vjerovati neimenovanim visokim državnim službenicima kada jamče da u Siriju nije otišao nijedan metak iz RH. Može se, međutim, dogoditi da i u Siriji završi poneki metak, ali samo ako ga transferira neka država u koju smo taj metak i izvezli.
Od tih 150 milijuna dolara prošlogodišnjeg izvoza, 95 do 99 posto vrijednosti odnosi se na novoproizvedene hrvatske proizvode. Hrvatska povremeno izveze i tzv. neperspektivno oružje, a u pravilu je riječ o naoružanju korištenom tijekom Domovinskog rata. Tog oružja, s obzirom na odustajanje od ročne vojske (RH sada ima tek 15.000 profesionalnih vojnika i oko 30 tisuća policajaca), sada imamo puno i previše, a što se raznog streljiva tiče, njemu istječu resursi i mora ga se ili uništiti ili preprodati komu u svijetu. Prema neslužbenim, no točnim podacima, u 2012. je iz RH, od tog neperspektivnog oružja izvezeno 15.000 kalašnjikova, znamenite puške AK-47. Do kraja ove godine u rukama hrvatskih vojnika nalazit će se 5000 najsuvremenijih VHS jurišnih pušaka hrvatske proizvodnje, a u narednih nekoliko godina to će oružje imati svi vojnici, pa će potrebe za kalašnjikovima prestati. Od informacije da je RH izvezla u 2012. godini 15.000 kalašnjikova – a taj posao vrijedi najviše do milijun i pol dolara, s obzirom da se puška prodaje za 50 do 70 dolara komad, plus troškovi rasklapanja i transporta – zanimljivija je informacija kome je Hrvatska prodala te rabljene kalašnjikove. Sjedinjenim Američkim Državama! Pa što će Amerikancima kalašnjikovi, nemaju li ih oni za potrebe uvježbavanja svojih vojnika već dovoljno? Na američkom tržištu, naime, kupovina kalašnjikova može biti legalna i mogu ih kupovati i građani, no samo kao prerađene u poluautomatske puške. Kako je, nakon posljednjih nekoliko masovnih masakara u kojima je u pravilu rabljeno poluautomatsko oružje, američki predsjednik Obama pokrenuo kampanju ukidanja prava na kupovinu poluautomata, tržište je reagiralo tako da su Amerikanci pokupovali sve raspoloživo poluautomatsko oružje. U američkim se trgovinama tako mogu vidjeti poluatomatski kalašnjikovi, koji se razlikuju po tome što imaju samo tvornički postavljen mehanizam za poluautomatsku paljbu, a na pravim, rabljenim kalašnjikovima postupak uključuje prepravke i blokade. Dakle, službeno, RH je izvezla, od svog neperspektivnog i rabljenog oružja u 2012. samo tih 15.000 kalašnjikova. Kako se to uklapa u priču NYT-a o protuoklopnom oružju pristiglom iz RH, a koje je, navodno, financirala Saudijska Arabija, a temeljem nagovora i prethodnog međudržavnog i partnerskog dogovora SAD-a i RH – ostavljeno je svakome na volju zaključiti. Kao i spekulirati da je ujedno do sirijskih pobunjenika prošle godine moglo stići jedino nešto tih kalašnjikova koje smo izvezli u SAD.
Sjedinjene Države su, međutim, najveći trgovinski partner Hrvatske kada je riječ o izvozu oružja proizvedenog u RH. Tamo izvozimo kako koje godine, a prošle više od 60 posto vrijednosti našeg izvoza oružja i opreme. Ostalih 40 posto hrvatskog izvoza otpada na još 38 država svijeta. Hrvatska je u 2012., osim u SAD, svoje oružje i opremu izvezla još u: Izrael, Ugandu, Češku, Kazahstan, BiH, Njemačku, Poljsku, Egipat, Portugal, Slovačku, Sloveniju, Rusiju, Maltu, Italiju, Grčku, Kuvajt, Mađarsku, Latviju, Kosovo, Ujedinjene Arapske Emirate, Tursku, Čile, Nigeriju, Ukrajinu, Oman, Irak, Filipine, Makedoniju, Austriju, Tajland, Nizozemsku, Australiju, Angolu, Kolumbiju, Nikaragvu, Šrilanku, Švedsku i Srbiju. Da, čak i Srbiju, koja je u 2012. uvezla nešto opreme za razminiranje hrvatske proizvodnje.
NAJPRODAVANIJI PIŠTOLJ HS 2000
Najprodavaniji hrvatski proizvod i najveći izvozni adut je pištolj HS 2000 karlovačkog proizvođača HS Produkta. U SAD ovaj proizvođač izvozi 98 posto svoje proizvodnje, a pištolj se već proizvodi u 40 inačica i u četiri kalibra. Hrvatska je lani u SAD izvezla nešto manje od 500.000 komada pješačkog naoružanja, a uglavnom je riječ o pištoljima karlovačkog proizvođača. Za usporedbu, u 2010. u SAD smo izvezli oko 240.000 pištolja i tada je RH postala četvrti najveći izvoznik oružja u SAD. Više oružja Amerikancima od europskih država tada su izvozile samo Austrija, Italija i Njemačka. Od 2000., kada se na američkom tržištu pojavio polimerski pištolj iz Karlovca, a pogotovo od 2001. kada je distribuciju preuzeo legendarni američki brend Springfield, HS produkt naoružao je nekoliko milijuna Amerikanaca. Za razliku od pištolja, koji se može prodavati građanima, naredni proizvod karlovačke tvrtke, jurišna puška VHS kalibra 5,56 mm kompliciranije je plasirati na svjetsko tržište. Ovakve nabavke odvijaju se u pravilu isključivo putem državnih agencija, a puške smiju završiti samo u rukama vojski, policija i specijalnih postrojbi drugih država. Puška je zadnja riječ visoke tehnologije, a godinama ju je razvijao čudesni duo osnivača, vlasnika i konstruktora Žabčić-Vuković. Proboj je napravljen kada je MORH potpisao ugovore o nabavi pušaka VHS i time dao proizvođaču ono najvažnije – referencu i prigodu za testiranje proizvoda u rukama vojnika. U HV-u će do kraja ove godine biti oko 5000 ovih pušaka, a drugi najveći kupac bio je Irak, gdje je prodano već nekoliko tisuća pušaka. Filipinima je prodana prva, probna tranša od oko 500 pušaka. Uz pušku, HS nudi i dodatnu opremu, podcijevni bacač granata, također patent HS Produkta, te revolucionarni optički ciljnik s crvenom točkom i uvećanjem, spregnutom u dršku puške. Ciljnik je razvijen u suradnji s Institutom Ruđer Bošković u Zagrebu, koji je poznat u proizvodnji tehnološki visokorazvijenih optičkih ciljnika i za druge vrste oružja. Svoje ciljnike za artiljeriju, primjerice IRB, prošle je godine prodao i Izraelu. Karlovački proizvođač HS produkt svojim proizvodima čini dvije trećine ukupnog hrvatskog izvoza oružja i opreme.
Ostali hrvatski proizvođači izvoze oko 50 milijuna dolara godišnje. To su proizvođači strojeva za razminiranje i remont i održavanje (zagrebački DOK-ING i slavonskobrodski Đuro Đaković), proizvođač borbenih kaciga, međimurski Šestan-Bush, proizvođači brodova i čamaca (Adia-Mar, Tehnomont, Greben...), proizvođači okupljeni oko KROKO-a koji proizvode uniforme, balističke prsluke, vojne, padobranske i transportne rance za specijalce, zaštitne oklope za specijalce, vojničke čizme i ostalu sličnu robu. U pravilu ti proizvođači uspiju zaključiti poslova u vrijednosti od tri do pet milijuna dolara godišnje svaki. Prošle je godine brodogradilište Montmontaža-Greben iz Vela luke na Korčuli izvezlo po četiri brodice u Italiju i Crnu Goru. Vrijednost cijelog posla iznosi oko četiri milijuna dolara. Brodogradilište proizvodi plastične, aluminijske i pnenumatske brodice za potrebe obalne straže, policije i spasilačke čamce za velike trgovačke i putnike brodove. Izvezli su jedan LCPL 8, tri LCVP 13, dva RIP pet gumenjaka, jedan POB 13a patrolni brod i desantni TK 101 brod.
Crnogorci su kupili brodice za potrebe svoje obalne straže, a talijanski kupac gradi veliki desantni brod za potrebe alžirske ratne mornarice, pa se računa da će brodice iz Vela Luke završiti kao pomoćne baš na tom ratnom brodu koji se gradi u talijanskim navozima. Prošlih godina Adria-Mar prodao je šest 30-metarskih patrolnih brodova u Libiju. Hrvatski proizvođači prodali su i riječne patrolne brodove u Rumunjsku. S obzirom na tradiciju, računa se da je upravo hrvatska brodogradnja veliki izvozni potencijal, pa neki sudjeluju i na međunarodnom natječaju za gradnju patrolnih brodova za Filipine. Glavni je problem naših, uglavnom malih privatnih projektanata i brodogradilišta, što im manjka referenca za veći patrolni brod. MORH, za potrebe naše obalne straže u 2013., raspisuje natječaj za izgradnju prototipa 40-metarskog ophodnog broda i nekoliko se domaćih proizvođača namjerava pojaviti na natječaju.
Problem je što bi ga mogli pokušati minirati, s obzirom da je ministar obrane Ante Kotromanović ovih dana izjavio kako će sastavni dio natječajne dokumentacije činiti projekt ophodnog broda Brodarskog instituta u Zagrebu, jer je svojedobno MORH sudjelovao u financiranju tog projekta s nekoliko milijuna kuna. To jest problem za ostale naše proizvođače jer se oni žele natjecati ne samo za gradnju broda nego nude i svoje projekte broda, dakle treba im referenca radi budućeg izvoza brodova u svijet. Proizvođač uniformi Kroko-International prošle je godine dobio prilično velik posao i obukao i opremio vojsku i policiju Republike Kosovo. Njihova je specijalnost za svaku državu napraviti posebnu digitalnu šaru u zemljopisnom obliku države. Kroko je prethodno opremio i HV, kao i vojske Crne Gore i one nekih država Zaljeva.
Računa li se trgovina oružjem po vrijednosti iskazanoj u podacima o industrijskoj proizvodnji ili izvozu i robnoj razmjeni, a bez skrivanja podataka o izvozu oružja u druge stavke, poput “međunarodna tehnička pomoć”, Hrvatska je prošlih godina sa svojim udjelom zauzimala 23. mjesto na listi najvećih svjetskih izvoznika, Srbija je bila na 29., BiH na 30., Crna Gora na 42., a Slovenija na 47. mjestu. No, te podatke treba uzeti tek uvjetno, jer nisu pravi. Za Srbiju, primjerice, postoje podaci da izvozi od 50 milijuna do čak više od milijardu dolara oružja. Onaj prvi podatak je služben, onaj drugi se temelji na izdanim dozvolama za izvoz, te načelno ugovorenim poslovima, koji još nisu i realizirani.
NAJVEĆI KUPAC S. ARABIJA
No, bez obzira na računovodstveni način prikazivanja trgovine oružjem, sve je jasno. Svjetskim tržištem u ovom trenutku dominira samo jedna velesila – SAD. U odnosu na 2010., u 2011. godini izvezli su dvostruko više oružja, a riječ je o desecima milijardi dolara godišnje. Rusija je i dalje drugi najveći svjetski izvoznik oružja, ali je više nego prepolovila svoje negdašnje udjele.
Posebno zanimljivo za našu prije spomenutu priču o Siriji i Bliskom Istoku jest da je SAD gotovo ekskluzivni izvoznik oružja u te zemlje, gdje pokriva čak 79 posto tržišnih potreba. I inače su zemlje u razvoju pretežiti kupci oružja (više od 70 posto ukupne trgovine). Prema sklopljenim ugovorima o kupnji oružja, a koje je sakupila američka vlada u svom izvješću za Kongres, u periodu od 2008. do 2011. trgovina oružjem je značajno skočila, a SAD je u tom periodu ugovorio poslova za 146 milijardi dolara, slijedi Rusija sa 33,5 milijardi, Francuska sa 19,6 milijardi, Njemačka sa 9,3 milijarde dolara itd. Slijede ostale europske države, a jedini izuzetak je Kina koja je u tom periodu ugovorila poslova za 8,3 milijarde dolara.
Najveći kupci su, pak, u promatranom razdoblju bili Saudijska Arabija (52 milijarde dolara), Indija (21,3 milijarde) i Arapski Emirati (12,2 milijarde USD). U tom periodu Hrvatska se svrstava na listu s oko 500 milijuna dolara izvoza oružja. S obzirom na potencijale i tradiciju, mogući je i njezin napredak u ovom odabranom društvu.
>> NY Times: Hrvatska zbog našeg teksta povlači vojnike s Golana
>> Vođa sirijskih pobunjenika: Nismo dobili oružje iz Hrvatske!
