Igor Mandić kod VBZ-a je objavio eseje o erotici koje je prije četrnaest godina objavio Arkzin pod nazivom “Prijapov problem”. Vješti polemičar završava i treću knjigu autobiografije “Oklop od papira”, isto za VBZ.
:: Eseje ste pisali prije tridesetak godina za Erotiku. Jeste li ih mijenjali?
Ovo je reprint, dakle doslovni prijenos originala.
:: Bilo je i izdanje u Srbiji?
To je bilo poluamatersko izdanje s mojim dopuštenjem za malu tiražu i potrebe jednoga književnoga festivala. Godinama su me sa svih strana molili za reprint jer je ova knjižica, kada je prvi put objavljena u pet tisuća primjeraka, rasprodana preko noći kao halva. Tako je dugo ostala samo priča o njoj jer je to prva bezobrazna esejistička knjiga u povijesti hrvatske pismenosti. Zbog te provokativnosti prerasla je u priču o sebi samoj. Čekao sam da se pojavi ozbiljan izdavač, kao što je sada VBZ, koji mi je ponudio da se ona reprintira. “Prijapov problem” je pisan u vremenima kada nisam ni očekivao da će postati knjiga. Niz sam godina bio književni i muzički kritičar u Vjesniku i kolumnist u Vjesniku u srijedu, a negdje 1977., 1978. premješten sam na dužnost recenzenta u redakciju Romani i stripovi nazvanoj Vjesnikova press agencija. Ta je VPA sada poznata po tome što je predsjednik vlade, koji je na sudu, preko neke austrijske tvrtke nabavljao fotografije i za nju.
:: Ima li u ovoj knjizi fotografija koje je on nabavio?
Ovdje su pomno probrane fotografije u fantastičnoj pornografici velikih majstora grafike koji su to uredili za Arkzin. Grafički prijelom i duhovitost dizajnera digli su tekstove pedeset posto.
:: U esejima starim trideset godina iznosite tvrdnje koje su tada bile uvriježene, npr. o homoseksualizmu. Danas te tvrdnje više nisu uvriježene jer postoje liječnici koji tvrde da je homoseksualizam poremećaj?
Hoćete reći da sam bio napredan? Zadnjih desetak, petnaestak godina novi je val konzervativizma kao magla pao na Hrvatsku. Taj je val kao otrov zagušio Hrvatsku pa se ti libertinski stavovi koji su se na izmaku socijalističke ere činili posve normalnima sada opet čine avangardnima, naprednima, čudnima. Ja doduše nisam isticao radikalne stavove. Meni je stalo do toga da zabavljam čitatelje i da ih informiram o stvarima do kojih se može doći samo dugotrajnim kopanjem po literaturi i proučavanjem stručnih i zabavnih časopisa. Svejedno su se sami opisi nekih događaja i fenomena pretvorili u tvrdnje, što i nije loše.
:: Tko će danas više čitati ovu knjigu? Muškarci ili žene?
Trebalo bi pitati hoće li je čitati mladi ili stari. Mislim da danas u vrijeme diskusije oko spolnog odgoja odlično dolazi ova knjiga. Predložio bih da se uvrsti u modul 4… Šalim se, nemam pretenzija da “Prijapov problem?? postane školskim udžbenikom. Knjiga se obraća i muškarcima i ženama jer sam pravedno raspodijelio organe prema spolu.
:: Knjigu ste počeli caricom?
Klitorisom Marije Terezije, povijesnom anegdotom koja je poslužila da sve to bludopisanje stavim na zdrave medicinske osnove.
:: Knjigu ste naslovili “Prijapov problem”. Prevladava li u njoj muški pogled na seksualnost?
Nužno sam zadan svojim spolnom i rodnom sudbinskom opredijeljenosti koju ne mogu mijenjati niti želim. U recenzijama knjige iz 2000. bilo je kritičarki koje su se dvoumile bili me proglasile feministom ili antifeministom, mačistom ili antimačistom. Nijedna se nije opredijelila stopostotno, ali je dovela u sumnju neke moje stavove i ideje, kao da se igraju na rubu podcjenjivanja žene, što sam uvijek opovrgavao. Ovo je knjiga napisana u slavu kulta žene, a ne kulta penisa. Ali, kako je penis vidljiviji, ali i skriveniji, bilo mi je stalo da razotkrijem njegovu povijesnu ulogu. Taj smiješni polubog Prijap samo je simbol opće ljudske muško-ženske muke oko te jebene spolnosti. To je caka koja je dobro poslužila za naslov. Zamislite da sam stavio naslov Eseji o spolnosti i pornografiji? To zvuči uškopljeno, protiv čega sam bio u cijeloj knjizi tvrdeći da je uškopljeni jezik ili jezik s prezervativom najveća mana tekstualnosti u Hrvatskoj odvajkada do danas. To posebno začuđuje u modernoj epohi, u 19. i 20. stoljeću kada se uviđa toliki oprez prema seksualnosti i erotici, a da o pornografiji i ne govorim. Sve nas je to u usporedbi sa svijetom bacalo u teški provincijalni mrak koji se može ponovno nadviti nad Hrvatskom.
:: Spominjete i pozitivne primjere iz hrvatske literature poput Valenta?
Sada bih ih mogao nabrojiti još desetak. Imam bezobrazno neskromnu idejicu da je moje poticanje na razbludno pismo otvorilo vrata mnogim mladićima, a ponešto i ženama, koji su nakon 2000. počeli ulaziti u književnost i, vjerojatno opečeni primjedbom da su hrvatski pisci uškopljeni, bacili se u strahoviti bludopis. Došlo je do poplave bludopisanja i sve smionijih, pa i perverznijih (makar ja pojam perverzije odbijam) izleta u seksualnost. Bio je to val koji je za neko vrijeme zaglušio tekstualnost. Taj val je pomalo splasnuo i sada se mlađi pisci više ne upuštaju tako eksplicitno u seksi pismo, nego ga pokušavaju diskretnije i na umjetničkiji način uklopiti u pretencioznije tekstove.
:: Tekstove ste pisali za časopis Erotiku, no kvaliteta im je viša od kvalitete današnjih znanstvenih radova koji bi trebali biti uzus esejistike?
Hvala na komplimentu. Htio sam napisati živahnu i životnu prozu, prozu koja voli život i koja se ne usteže zaviriti svugdje ne bi li otkrila zanimljive, zabavne ili problematične stvari. Sve ovisi o kvaliteti rukopisa, koja mi se omakla u ovom slučaju u groznici za preživljavanje. Ja sam u redakciji u kojoj se radila i Erotika radio niz sitnijih poslova, pisao predgovore i recenzije za krimiće, bavio se znanstvenom fantastikom, pisao o stripu… Erotika je nudila pristojan prostor za pisanje, a stimulans mi je bio i dodatni honorar na vrlo oskudnu plaćicu koju sam imao u VPA. Taj honorarčić sam mogao ostvariti tek nakon sedam, osam godina tavorenja u agenciji, pa sam to i iskoristio i pisao u punom elanu zadojen klimom koja je vladala oko Erotike, koja je postizala nevjerojatne tiraže. Kolegama je trebao glavni tekst koji bi na esejistički način s kulturološkom podlogom davao ozbiljniju podlogu fotografijama golotinje. Moji su tekstovi često služili kao alibi za erotske smjelosti. Taj časopis nikada nije objavljivao pravu pornografiju, nego smionu erotiku, ružičastu ili crnu, kako kada.
:: Nedavno su knjige o Pedeset nijansi potaknule val knjiga o sado-mazohizmu. Kako je moguće da ljudi u 21. stoljeću otkrivaju sado-mazo odnose kao da o njima nikada nisu ništa čuli?
Pa većina ljudi nije. Većina ljudi se srami svoje slike u ogledalu, a kamoli da bi znali nešto o sofisticiranijim oblicima seksualnosti, snošaja i predigre. Zamračen im je pogled uskogrudnim odgojem i pritiskom crkvenih cenzora koji bdiju nad svim proplamsajima mladenačke erotiziranosti ako ih ne mogu iskoristi sami za sebe. Tako se nameće pseudomoral koji služi kao lijepak za solidno društvo koje zbog toga ima gomilu bolnih frustracija. Većina ljudi nije čula za žešće oblike u muško-ženskoj spolnoj igri. No, puno prije Pedeset nijansi, koje su uzbudile i narajcale naše, najviše žensko čitateljstvo, imate u mojoj autobiografiji “U zadnji čas” preteču svega toga. Prvi sam kod nas prikazao sado-mazo odnos, ali nitko nije prorok u domovini. Meni se omaknulo smionije pismo kao autofikcija u autobiografiji.
:: Pratite li danas književnost?
Koliko uspijem doći do nje. Prozu ne mogu i ne želim kupovati. To mi je trošak nizašto. Čekam situacije u kojima mi knjige same dođu. I sudjelujem u žiriju tportala koji se bavi godišnjom produkcijom romana u Hrvatskoj.
:: Lani ste na dodjeli nagrade bili kritični prema produkciji?
Cjelina tih romana davala je sumoran uvid. Možda su ti pisci bolje od mene shvatili vrijeme koje proživljavamo. Možda su dobro detektirali sumornost koja nas i dalje pritišće. Moja primjedba bila je uočavanje nečega što se može uzeti kao zajednički naziv romansijerske produkcije. Možda je ta produkcija baš zbog toga i bila dobra, tako tmurna, depresivna, zastrašujuća… Romani na začudni način mogu prepoznati što se događa ako ih znate prepoznati kao cjelinu. Dok sam deset godina pisao književnu kritiku za beogradski NIN prateći hrvatsku i srpsku romansijersku produkciju između osamdesete i devedesete godine, već 1988. imao sam naslov za zbirku tih kritika. Nazvao sam je “Romani krize”. Nitko prije mene nije na taj način ujedinio jedno desetljeće. Učinilo mi se da se otvaraju neki ponori i drhtaji u prozi jugoslavenskih pisaca u tom desetljeću, a da nitko nije pokazao prstom na neki pravi povod ili razlog za nesreću, rat ili krizu. No, svi zajedno odavali su dojam da se nešto iza brda valja. I to je trebalo uočiti. A tu sam zaista pogodio. Ti romani krize završili su u godini kada se raspala zemlja upravo zbog kriza koju su bolji, osrednji ili mediokritetski romani, dakle svi zajedno, već bili zacrtali a da sami nisu znali što rade.
:: Što se sada valja iza brda?
Još nemam uvid u produkciju.
:: Kao da je otvoreno puno fronta?
Cijeli planet vrije. To je globalna fronta. Nema točke na kugli zemaljskoj a da se neki đavo ne priprema do katastrofičnosti. No, neku apokaliptičnost u našoj prozi nisam osjetio. Ili su nam ponestali senzori za krupnije senzacije ili ih zaista i nema. Nije svaki događaj u svijetu dovoljan da odmah poremeti romansijersku sliku niti je svaki roman u stanju predvidjeti svjetska događanja. Ni njih desetak ili stotinjak ne moraju značiti ništa.
:: Svih ste ovih godina održavali vezu s prijateljima u Srbiji. Kakve su danas hrvatsko-srpske veze? Prije nekoliko godina između Beograda i Zagreba bila su četiri vlaka, danas je samo jedan dnevno?
Prije nekoliko godina? Prije dvadeset i pet godina. Danas vlak vozi sedam sati, a nekada su Matoš i Sava do Beograda vozili četiri sata. I avioni su letjeli. Ta je veza prekinuta početkom devedesetih i do danas nije uspostavljena. Države valjda znaju zašto. To je pitanje zračne kontrole kojom mi ne vladamo. Nama tu gazduje Italija, pa NATO. To su složena politička pitanja o kojima naši srednji i mali političari ne mogu raspolagati i to iz puno nebeskijih razloga. U Srbiji sam uvijek imao malo pravih prijatelja, kolega i drugova. No, njegovao sam veze s institucijama kao što su knjižare, knjižnice...
Oni su me pozivali na književne večeri. Uvijek sam tražio i neki honorarčić, kakav jest da jest. A honorare si tada barem mogao dobiti, a kada sam između 1977. i 1992. bio na crnoj listi, nisam imao od čega živjeti. Danas nemam gotovo nikakvoga interesa da se trudim održavati ono što očito propada. Naša je secesija očito uspjela. Sve što je bilo bačeno u zapećak kao da nikada nije postojalo, ali će opet niknuti jer znamo da u zapećku cvijet ponovno nikne. Privatnih veza gotovo da i nemam, a redakcije s kojima sam surađivao zaboravile su me kao i ja njih. A ja sam obnavljao te veze jer sam odmah nakon Daytonskog sporazuma 1996. prvi prešao granicu sudjelujući na proslavi redakcije NIN-a i njihove nagrade. Zahvaljujući tome, u Hrvatskoj sam bio anatemiziran kao izdajnik, no nakon nekoliko godina svi su pohrlili da se nađu sa znancima, prijateljima i poslovnim partnerima u Beogradu. Onaj koji prvi zakukuriče, obično završi u loncu, kao što kaže jedan vic i jedna poslovica.
:: Radili ste i antologiju hrvatske lirike za izdavača u Srbiji. Ona i danas drži vodu?
Ona je suptilna, jednostavna. Izašla je 1987. godine. Ima puno boljih antologija hrvatske poratne lirike, tu mislim na Drugi rat, jasna stvar. Te 1987. nitko nije sanjao o ratu. U nju sam uvrstio antologijske pjesme, no tu su ideju dosta loše ocijenili kod nas. Bila je to posebna ideja u odnosu na antologije u koje se trpa sve i svašta.
:: Tada ste napisali da bi u lektiru trebali ulaziti samo mrtvi pisci?
Ako stavljaju žive pisce u lektiru, to je uvreda svima ostalima koji pišu jer je to takvo privilegiranje da je bezobrazno. Tek nas smrt čini vječnima. Tek smrt daje potvrdu nekog pjesničkoga, autorskoga opusa. Za života se sve može izmijeniti. Književnost i ovisi o oscilacijama, ne samo duhovnim nego i političkim, socijalnim.
:: Začetnik ste gastronomske literature, danas u nas ultimativne književne forme?
Tu sam odigrao istu ulogu kao i u provali bludopisa. Prvi sam iskušavao taj teren u nas jer u socijalizmu enogastronomija nije bila priznata kao literarna ili novinarska disciplina. Ona je pripadala uskim stručnim krugovima, s jedne strane vinogradarima, s druge kuharima u restoranima, i to hotelskima, državnima. Kome bi palo napamet da nečije jelovnike izvlači na javu? To je bio totalni nonsens za socijalističku epohu. Usudio sam se literarizirati svakidašnje fenomene kojima smo svi mi obuzeti jednako kao i seksom. Hrana i piće su, uz seks, dvije glavne preokupacije ljudskoga bića. I njih sam se usudio izvesti na javni teren pa sam u doktrinarnom i dosta uštogljenom dnevnom listu kao što je to bio Vjesnik, još 1970., počeo ispisivati feljtončiće o ljepoti uživanja u hrani i piću. To je otvorilo brešu kroz koju su mnogi projurili nakon 2000. Pri tome nisam imamo nikakvih ambicija osim spisateljskih.
Htio sam staviti ljudima pred oči da sve ono što dnevno trošimo, dakle i hrana, uz seks, ima svoje društveno značenje koje se proteže hiljadama godina unatrag, a koje premrežava našu svakidašnjicu dubokom značenjem. U početku se na to gledal sa skepsom. To je škodilo i mom kolumnističkom pisanju. Čak su članovi Centralnog komiteta znali u intervjuima reći – što da komentiramo ono što piše taj hvalitelj hrane i pića. A ja bih svaki put odgovarao – a što mislite da je priroda sve te lijepe stvari stvorila samo za budale, što je rekao jedan veliki filozof od kojega posuđujem misao. Jednog me ljeta Joško Kolušić pozvao da sa ženom napravim seriju tekstova. Omogućio nam je jednomjesečni boravak u Splitu i ja sam komponirao svoje feljtone, a žena je uz njih davala recepte kako ih je shvaćala, znala, prenosila, kopirala… Danas nitko ne može reći tko je izmislio pečeno pile ili grah-cušpajz.
:: Ili štrukle?
Štrukli su općenarodno dobro. Slavica i ja smo napravili dvije serije u Slobodnoj Dalmaciji. Uredniku Zinaiću iz Grafičkog zavoda svidjela se ideja da bračni par objavi svoju kuharicu. I tako smo se oknjižili.
:: Imamo uzrečicu “u se, na se i poda se”. Pisali ste o “u se” i “poda se”. A što je s “na se”?
Mislite na krzno i krpice? Tu brešu nisam mogao otvarati.
:: Što to Hrvatska ima autohtono?
Ne postoji hrvatska kuhinja. Postoji kuhinja u Hrvatskoj koja je stoljećima komponirana od raznih utjecaja. Oni kolege koji se bave teorijom objasnili su da imamo mediteranski utjecaj od grčko-rimskih vremena, utjecaj Venecije, pa austrijski, tj. bečki krug, mađarski krug i turski utjecaj preko Bosne. Svi ti krugovi su kao olimpijski krugovi, međusobno su zakvačeni i čine ono što mi rado nazivamo domaćom kuhinjom.
:: Koliko je pitanje hrvatske kuhinje pitanje hrvatskoga identiteta?
Nije uopće. Kuhinja nam ne daje nikakav identitet ma koliko se mi trudili oko toga.
:: Po čemu smo mi danas nacija?
Pa i nismo baš neka čvrsta homogena nacija jer se rasipamo i dalje na sastavne dijelove koji se međusobno i ne podnose. Vidjet ćete što će se dogoditi kada se Istra pobuni ako joj ukinu regionalnu samostalnost. Razlikujemo se mnoštvom jezičnih varijanti, dijalekata. Danas smo još u fazi veličanja tih posebnosti. Ne dam moj žumberački, ili moj omiški, moj viški, moj lički. Svi se bore protiv kolonijalizma standardnoga jezika. No, to je jezik koji je posljednjih godina dosta dobro ostvaren i potvrđen s nekoliko autoritativnih pravopisa. On mora postojati kako bi ujedinjavao državni entitet. No, na sve strane se bore mali lokalizmi protiv kolonijalizma centra i jedinog ujedinjavajućeg jezika. Ista je stvar s kuhinjom, koja je puna predrasuda. Neku apsolutnu autentičnost ne možemo dokazivati ni u jednom jelu jer nekada nije bilo nacionalnog supstrata koji bi ga mogao izbaciti. Naša razlomljenost je i naša prednost i više nas drži na okupu nego homogenizacija. Svako nasilno stvaranje identiteta jest homogenizacija, koja je vrlo opasna.
:: Osam smo mjeseci u EU. Jesu li to uspješni mjeseci?
Za one koji tamo primaju plaću jesu. Privatno ne mogu reći da osjećam boljitak, no nitko nije niti rekao da će to biti boljitak. Samo postojanje u toj ne-državi na svjetlo dana iznosi njene mane. Ona je kolonijalistička prema manjim članicama, a želi ih pokoriti totalnom birokratizacijom, što kod nas jako dobro uspijeva jer smo dosta poslušni.
:: Sada se zabranjuje i tradicionalni način ribolova uz more?
Mislim da će to ublažiti.
Kolinje je prošlo, ali ribolov nije.
Tako će to ići u nedogled. Sutra će nam propisati način hodanja po ulici kao što su propisivali veličinu krastavaca. Birokracija pamti kao slon. Ona je vječna.
Hrvatice i Hrvati ne znaju ništa o sado-mazo i drugim oblicima seksualnosti jer su im pogled zamračili crkveni cenzori. -------- ... ahaha.. pa ne treba nama Crkva da objasni da sibanje i bicevanje nema veze sa sexom, znamo mi to i sami.