Ugovor o izručenju između Hrvatske i Srbije koji su potpisali ministri pravosuđa Ivan Šimonović i Snežana Malović ne znači da ćemo Srbiji izručivati naše državljane kao “po traci”, nego će se to događati u strogo određenim situacijama. Prema dokumentu koji su vlade dviju zemalja sve do potpisivanja držale u tajnosti, izručivati se mogu samo osobe koje su pod kaznenim progonom zbog djela organiziranog kriminala i korupcije.

Pritom kaznena djela za koja se traži izručenje moraju biti definirana onako kako ih definiraju UN-ove konvencije o organiziranom kriminalu i korupciji. Za sva ostala kaznena djela, uključujući i ratne zločine, izručivanja ne dolaze u obzir.

Godina dana zatvora
Ugovor koji je napisan na samo devet stranica izričito navodi da Hrvatska može Srbiji (i obrnuto) izručivati svoje državljane da bi im se sudilo u drugoj državi samo ako je riječ o djelu za koje je predviđen zatvor od najmanje godinu dana. Ako se pak izručenje traži radi izdržavanja kazne, taj zatvor ne smije biti kraći od četiri mjeseca.

Ugovor predviđa i niz situacija u kojima izručenje nije moguće. Tako Hrvatska neće Srbiji izručiti osobu koja bi kod nas imala azil niti će je izručiti ako bi to bilo u koliziji s obvezama koje kao država imamo po drugim ugovorima, posebice iz Europske konvencije o izručenju.

Teritorijalni princip
Srbiji nećemo izručiti našeg državljanina ni ako mu Srbija želi suditi zbog djela za koje je već procesuiran u Hrvatskoj, i to bez obzira na njegov ishod. Ništa neće biti od izručenja ni ako je nastupila zastara za djelo zbog kojega se traži izručenje te ako se traži zbog djela koje nije propisano u kaznenom zakonodavstvu jedne od država.

Prema teritorijalnom principu, Hrvatska bi, primjerice, Sretka Kalinića imala pravo odbiti izručiti u slučaju da je ubojstva zbog kojih je osuđen u Beogradu počinio na teritoriju Hrvatske.

Sljedeća situacija u kojoj neće biti izručenja predviđa slučajeve da je počinitelj amnestiran u zemlji od koje se traži ekstradicija. Ako pak Srbija od Hrvatske traži osobu koju su osudili u odsutnosti, izručit ćemo svojeg državljanina, ali uz uvjet da mu jamče ponovljeno suđenje u njegovoj prisutnosti.

Kao posebni slučajevi zbog kojih će se odbiti izručenje u Ugovoru se navode slučajevi da je posrijedi djelo za koje nije predviđena kazna veća od pet godina, a izručenje bi posebno teško pogodilo osobu koja se traži zbog njene životne dobi, dugog boravka u zemlji koja bi je izručila ili drugih razloga osobe prirode.

U tome slučaju zemlja koja odbija izručenje trebala bi preuzeti kazneni progon. Osim što Ugovor vrlo izričito navodi da su izručenja vlastitih državljana moguća samo za organizirani kriminal i korupciju, kaže i da se mogu tražiti na temelju optužnice, presude, odluke o pritvoru ili drugog akta istoga značenja.