Lijeni, neobrazovani, bez radnih navika i još k tome vole da im se laže! Tako je nekako nesuđeni predsjednik države i aktualni šef HGK Nadan Vidošević opisao Hrvate u jednoj televizijskoj emisiji. Nadan Vidošević nije jedini koji tako misli jer se često među političkom i poduzetničkom elitom provlači teza o Hrvatima kao neradnicima. Poduzetnici to tvrde kada treba mijenjati radno zakonodavstvo, političari kada odgovornost za svoje pogreške i neuspjehe prebacuju na građane, direktori kada nanižu gubitke i počnu otpuštati.

Svjetska banka također je upozorila da Hrvatska ne može iskoristiti svoje potencijale kako treba zbog toga što promovira kulturu nerada: potiče ovisnost stanovništva o državi i socijalnim naknadama te motivira radnike da ranije odlaze u mirovinu. Navodeći konkretne primjere, Svjetska banka tvrdi kako je obiteljima s dvoje, troje djece u kojima su oba roditelja bez posla i znatnijeg obrazovanja bolje živjeti od socijalne naknade nego raditi jer tako od države dobiju više novca.

"Živjeli smo predobro, najbolje u povijesti, ali samo zato što nam je netko slao 5-8 milijardi eura godišnje koje nitko nikad nije mislio vratiti. I to je ključni problem naše zemlje", kazao je Nadan Vidošević, kojemu se mora priznati dosljednost. On se ni tijekom predsjedničke kampanje nije dodvoravao biračima, već je uporno tvrdio da smo na pragu stvarnog dužničkog ropstva.

– Nismo neradnici, to je sigurno, ali, kao i svi drugi, trebamo znati zašto se trudimo, znači trebamo jasna pravila, adekvatnu zaradu, motivirajući menadžment i viziju zašto sve to radimo. Sve je to važnije od zarade – kaže ekonomistica dr. Sanja Crnković-Pozaić, stručnjakinja za tržište rada. I ona misli da građani nisu dovoljno poduzetni kad je riječ o biznisu, ali vrlo su poduzetni kada ostvaruju neke svoje privatne ili obiteljske ciljeve, što može biti dobra procjena jer je kod nas poslovni rizik iznimno velik. Pravila se mijenjaju preko noći, podrška poduzetnika samo je deklarativna, a sprega političara i biznisa očita.

Dr. Zvonimir Galić, stručnjak za psihologiju rada, uvjeren je da bi Švedska i Švicarska za nekoliko godina postale zemlje "kulture nerada" i "lijenih" zaposlenika kada bi primijenile hrvatski model upravljanja ljudskim resursima.

Trud se ne isplati

– Meni osobno ne sviđa se termin "kultura nerada", a apsolutno se ne slažem da su Hrvati lijeni ljudi. Takvi pojmovi kao glavne krivce za stanje našeg gospodarstva identificiraju hrvatske zaposlenike. Stvar je nešto drukčija. U Hrvatskoj definitivno postoji problem s motivacijom za rad – kaže dr. Galić, što ilustrira s tri relativno "čvrsta" podatka. Stopa bolovanja već je godinama među najvišima u Europi. Kako Hrvati nisu bolesniji od drugih europskih naroda, vjerojatno je znatan udio tih izostanaka neopravdan. Velik broj zaposlenika odlazi u prijevremene mirovine premda su još sposobni za produktivan rad, a i produktivnost je relativno niska, osobito u javnom sektoru.

– Činjenica je da je motivacija za rad velikog broj zaposlenika u Hrvatskoj niska, ali to ne bih objasnio lijenošću našeg naroda. Na velikom broju radnih mjesta trud se jednostavno ne isplati. Osnovna zakonitost ljudskog ponašanja kaže da će se ljudi truditi onoliko koliko su za taj trud nagrađeni, bilo povećanjem plaće ili napredovanjem na rukovodeća radna mjesta. U velikom broju naših radnih organizacija, osobito u javnom sektoru, trud i zalaganje nemaju nikakve veze s ishodima koji slijede. Zapošljavanje ide "preko veze", a napredovanje i nagrađivanje povezani su sa stranačkim i rodbinskim linijama. Sposobnost i uspješnost vrlo se često uopće ne uzimaju u obzir. Prema tome, glavnim krivcima za nastalu situaciju vidim one koji su takav sustav postavili i održavaju ga, kaže dr. Galić.

Hrvatska je razvila veliku ovisnost građana o državi devedesetih godina, kada se privatni sektor tek počeo razvijati, tvrdi redovita profesorica na Ekonomskom fakultetu dr. Maja Vehovec, jer je guranje u državne službe značilo veću sigurnost. Radno mjesto bilo je sigurnije, ono je donosilo kreditnu sposobnost na temelju koje su se mogli kupovati stanovi, automobili i slično.

– Relativno manja plaća kompenzirala se drugim dobicima. Bujanjem državnog i javnog sektora lakše su se mogle provesti društvene mreže vezane za političku podobnost, rodijačku ili lokacijsku odanost negoli jačanjem privatnog sektora. Moje je duboko uvjerenje da Hrvatska ima pametne, vrijedne i obrazovane radnike, ali ne i sustav društvenih vrijednosti koji bi takvima dao prilike i podršku na tržištu rada, kaže dr. Vehovec.

– Najbliskije su mi tvrdnje Nadana Vidoševića kad je riječ o neobrazovanosti. Naše nam obrazovne institucije daju određena znanja, ali je njihova praktična iskoristivost relativno mala. Obrazovanja odraslih gotovo da i nema, vrlo malo ljudi ima priliku raditi u kompaniji gdje može steći znanja koja su tražena na tržištu, tako da radno iskustvo nije neko jamstvo za zapošljivost – tvrdi dr. Sanja Crnković-Pozaić, koju ohrabruje što su posljednje Vladine mjere prvi put dosad u prvi plan stavile obrazovanje. Zasad su svi akteri bili krajnje nezainteresirani za znanje, poslodavci vrlo malo ulažu u ljude, a ne čini to ni država putem svojih poticaja.

– Vidjet ćemo hoće li se novim mjerama nešto promijeniti, kaže Crnković-Pozaić. 
– Potrebno je mijenjati sustav pa tek nakon toga očekivati od građana da se promijene. Ljudi će uvijek raditi ono što im se najviše isplati. Trudit će se na poslu ako za to dobivaju nešto materijalno ili nematerijalno, naprimjer priznanje ili napredovanje, "zabušavat će", izostajati ili ići u mirovinu ako od toga profitiraju više nego od rada. Prema tome, "kulturu nerada" promijenit ćemo ako zapošljavanje, nagrađivanje i napredovanje vežemo za sposobnosti i zasluge zaposlenika, upozorava dr. Zvonimir Galić.

Proteklih se godina hrvatska ekonomska ekspanzija temeljila na akumulaciji kapitala, odnosno investiranju. No, taj je model rasta iscrpljen pa Svjetska banka upozorava hrvatsku Vladu da je u sljedećim desetljećima rast moguće ubrzati, ponajprije boljom iskorištenošću radne snage, povećanjem njezine produktivnosti i promicanjem inovacija.

Tržišna moć

Mjere koje ovih dana plijene pozornost zasad idu za tim da se pod kontrolu stave proračun i javne financije, a u dugom roku stvarao bi se sustav koji bi omogućio zamah gospodarstva. Jedan je od načina da se to postigne i brza privatizacija. Očekuje se rasprodaja manjinskih državnih portfelja, a čim se pojave kupci s prvim milijardama eura, na red bi mogao doći i HEP.

– Država nije nužno loš vlasnik, ali se dovoljno često pokazuje kao loš vlasnik koji generira neefikasne gospodarske rezultate. Kao i u svemu, uvijek je u pitanju integritet osobe, njezine slobode u donošenju odluka i položaju na čelu tvrtke. Zbog toga što se u Hrvatskoj često na čelnim menadžerskim pozicijama nalaze stranački lideri, oni ekonomsku efikasnost podređuju političkoj ili stranačkoj efikasnosti, a troškove neefikasnosti distribuiraju svim građanima – tvrdi dr. Vehovec, koja smatra da je već trebalo privatizirati preostali državni pofrtelj tvrtki, ali ta se odluka odgađala zbog tržišne moći koju državna poduzeća imaju.

– Tržišna moć je slatka jabuka koju bi svatko htio ubrati, ali je privatnom sektoru to mnogo teže postići radom, tehnologijom, inovacijama. Sada je važno provesti privatizaciju maksimalno transparentno da bi se 'zaradila' pozitivna reputacija. S druge strane, ne treba idealistički očekivati da će privatizirana poduzeća odmah postati profitna poduzeća. Ovisno o sektoru, trebaju proći fazu restrukturiranja da bi postali konkurentni na tržištu. Neki će uspjeti, a neki neće, ali na taj se način tržište bolje i brže čisti, ističe Vehovec.