Petar Mimica, hrvatski astrofizičar na Sveučilištu u Valenciji, kao dio tima Christina Thönea s andaluzijskog Instituta za astrofiziku u Granadi otkriva izuzetno dinamičan proces umiranja nekih od najmasovnijih zvijezda u svemiru.

Proučavajući snimke NASA-ina svemirskog teleskopa Swift, primijetili su, donosi Tportal, neobično moćne i trajne bljeskove gama-zraka, mnogo dugotrajnije od uobičajenih.

GRB-ovi su najsnažniji poznati bljeskovi u svemiru koji nalikuju na svjetlost svjetionika. Njima dominiraju zrake velike energije poznate kao gama-zrake. Obično nastaju kada goleme zvijezde na kraju svoga života snagom fuzije više ne uspijevaju stvoriti pritisak koji bi bio dovoljan da se suprotstavi gravitaciji pa se urušavaju i oblikuju crne rupe. Materija koja upada u crnu rupu u okolini stvara vrući disk, a okomito na njegovu ravan, gore i dolje, izbacuje mlaz plazme koji može doseći brzine veće od 99,9999 posto brzine svjetlosti. Mlaz koji izađe iz matične zvijezde u kratko vrijeme u svemir oslobađa toliko energije koliko će naše Sunce stvoriti u 10 milijardi godina. Ovi bljeskovi uglavnom traju između 20 i 40 sekundi.

Međutim, Swift je na Božić 2010. godine snimio bljesak tijela GRB 101225A, udaljenog oko 5 i pol milijardi svjetlosnih godina, koji je trajao duže od pola sata. Za razliku od uobičajenih GRB-ova, u kojima je zračenje posljedica sudara hladnog mlaza materije s međuzvjezdanim plinom, njegov je spektar imao snažne karakteristike toplinskog zračenja.

Na temelju Swiftovih podataka Mimica i njegovi kolege zaključili su da je potrebno pronaći novi scenarij koji bi objasnio ovako neobičan događaj. Tim je krenuo od pretpostavke da je GRB 101225A nastao u binarnom sustavu zvijezda spajanjem neutronske zvijezde s helijevom jezgrom zvijezde diva. Simulacijama superračunala znanstvenici su zaključili da je neutronska zvijezda ušla u zvijezdu diva i poremetila ju te je ova izgubila gotovo cijelu vodikovu omotnicu. Putovanje neutronske zvijezde završilo je dramatičnim stapanjem s helijevom jezgrom koje je pokrenulo eksploziju ogromnih razmjera.

Istražujući neka ranija promatranja, tim u Valenciji otkrio je još jedan primjer eksplozije iz 2006. godine koji je pokazao jako slična svojstva i potvrdio njihove zaključke.