Mika Žunjić ostala je sama. Sin jedinac poginuo je u Oluji, dva dana prije 21. rođendana, a godinu dana kasnije otišao je i njezin suprug jer mu srce više nije moglo otrpjeti toliku bol. Ali, eto, ona je još tu. Živi, a ne živi, kaže Riječanka. Živi tek zato da svome sinu Branimiru može svakoga dana na grobu zapaliti svijeću. I tako već 17 godina.
– Sjećam se dana kad je odlazio u Oluju, sav se ushodao po sobama, a onda me zagrlio i rekao mi: "Ne plači, znaš da me boli kad plačeš." U kuhinji smo se rastali, on je krenuo niza skale, a ja na balkon da ga barem još malo vidim makar s leđa, ali mi je brzo nestao s vidika – prisjeća se majka Mika.
Poslije su joj ispričali da je sjeo na stepenice sa susjedom Sanjinom i povjerio mu da ima jako ružan predosjećaj da se neće vratiti. Rekao je tada: "Pazite mi mamu, inače ću vas doći plašiti po noći."
Gusjenicom preko mine
– Bio je dijete, tako nešto je samo dijete moglo reći, zar ne? Potom je sišao na mrtvi kanal, ušao u autobus, otišao i poginuo. Svijet je za mene stao 4. kolovoza 1995. godine. Drhtala sam četiri godine i onda sam najednom prestala drhtati. Kada su mi javili da ga više nema, onesvijestila sam se i ničeg se ne sjećam – govori majka.
Pukovnik Milan Ćulumović, zapovjednik oklopne bojne 9. gardijske brigade, o Branimiru govori biranim riječima.
– Bio je hrabar, izvanredan mladić, koji je kod proboja prve neprijateljske crte na miniranom području kod repetitora Ljubovo oklopnim vozilom uletio u mine, svojom stranom vozila. Gusjenica je zahvatila minu, Žunjo je ostao na mjestu mrtav, a kako se vozilo zapalilo, još je i izgorio. Dečki su ga brzo izvukli, ali pomoći više nije bilo – prisjeća se zapovjednik Ćulumović.
Vijest je brzo stigla do Rijeke. Toga dana, susjed Elvis izašao je na balkon i u nebo ispalio dva okvira iz kalašnjikova vičući: "Žuuunjo! Ovo je za mog brata!" Voljeli su ga u zgradi, u ulici, priča majka. Cijelo naselje išlo je u rat, autobusi djece kretali su odavde pa i on, najmlađi među njima, koji je rat i pušku vidio samo na televiziji.
– Moj sin je u rat otišao sa 16 godina, najprije u Pulu na obuku pa autobusom na ratište, prvo u 128., pa u 9. gardijsku. Unatoč tolikoj smrti koja ga je okruživala, bio je pun života, pa je tijekom rata čak završio gimnaziju i upisao elektrotehnički fakultet. Kad je odlazio u Oluju, rekao je djevojci da se vraća do rođendana, da bude kod kuće i da ga čeka – prisjeća se majka, priznajući da su joj ovi dani najteži: od 25. srpnja kad ga je posljednji put vidjela, preko pogibije 4. kolovoza pa do 6. kolovoza, do sinova rođendana.
Dom kao mauzolej
– Suborci mi nisu imali hrabrosti odmah reći da ga je mina raznijela. Bio je 2,05 metara visok i zato je morao sjediti na podu transportera, a puklo je odozdo i raznijelo ga. Vratili su mi samo dva dijela mog djeteta, trup i dio lica, to sam i pokopala – govori majka gušeći se u suzama.
Životari, putujući od groblja do stana u riječkoj četvrti Viškovo koje je uredila poput mauzoleja. Ne postoji soba, zid, polica ili stol s kojeg ju ne gleda njezin Branimir. Već 17 godina u svakoj prostoriji tinja električna svijeća. Kada se ugasi, Mika promijeni bateriju.
Sinova soba ostala je netaknuta od dana kad je otišao u Oluju, samo u njoj prebriše prašinu, ali stvari ne pomiče. Negdje duboko unutra ona vjeruje da će mu možda još zatrebati.
Ostale priče iz Večernjakovog specijala Junaci Oluje možete pročitati ovdje.
Ja sam cura koja je cekala. Nikad te zaboraviti nexu moj Brane! Sretan ti rodjendan!