Tata, kako da ja ovo slikam, pa tu je milijun ljudi, pitala me kći odmah prve sekunde kada smo zagazili na Stradun. Pitala me i tko su sve ovi ljudi, odakle dolaze, kako im se da pentrati po zidinama na današnjih 30 i nešto. Svašta me pitala. Nisam imao pojma što joj odgovoriti. Očito sam se topio ne samo izvana nego i između ušiju.

Kupanje je zadnje

Siesta bi ovdje tijekom ljeta trebala biti nametnuta kao zakonska obveza, razmišljao sam na glas sve dok me nije pitala i ovo: "A gdje se svi ovi ljudi kupaju kad ih je fakat milijun?" Tada mi je sinulo zašto je Dubrovnik ovako silno drugačiji od svih ostalih naših turističkih mjesta. Većina ljudi koja dolazi u grad pod Srđem zapravo se uopće ne dolazi kupati. More je tu, plaže poput Banja ili Sv. Jakova blizu su i stvarno su odlične, ali, iako takve, one vjerojatno zanimaju ne više od 5 posto svih gostiju Dubrovnika. Svi ostali ovdje su zbog starog grada, zbog povijesti kakvu većina kod kuće ne može naći, zbog ljepote kakvu se zapravo malo gdje u svijetu uopće može vidjeti. I zbog toga me, evo, upravo sad dok ovo pišem, obuzima nelagoda što jedno ovakvo mjesto svrstavam u ovu patrolu i smještam u isti kontekst s nekoliko poluprimitivnih selendri uz more o kojima sam do sada pisao. Dubrovnik je planet za sebe i on s hrvatskim turizmom zapravo nema nikakvih poveznica. Ljetovanje ovdje ne smije biti socijalna kategorija i basta!

Vidi se to na svakom koraku. Kao prvo, kada je riječ o gostima. Naime, ovakva koncentracija ljudi s različitih krajeva svijeta vidljiva je još samo u Ujedinjenim narodima. Planet u malom.

Teška pegula

Meni su osobno izuzetno dragi Japanci. Manje-više, uvijek se gledajući njihovu fotoopremu obrazujem o novotarijama. Puno je Rusa, Amerikanaca, Skandinavaca. Znam da su kruzeri zaslužni za dolazak većine njih, a protiv kruzera sam jako, no to je neka druga priča. Raduje me i kada vidim gomile mladih ljudi iz Španjolske i Portugala, gomile Francuza. Oni tijekom večeri od grada prave jednu veliku party-zone. Skalama pored kafića, poput legendarnog Talira, tada se uopće ne može proći.

Upozorili su me ovdje da prozborim koju i o Australcima koji, kada je Dubrovnik u pitanju, imaju tešku pegulu. Padaju sa stijena, ginu i nestaju. E sad, već površnim istraživanjem došao sam do neoborive spoznaje da mladi ljudi s ovog kontinenta/države redovito loču takvom žestinom koja bi normalne osobe odvela u alkoholno sljepilo. Nije njima kriv ovaj grad nego su krivi sami sebi. Ovi nekulturni divljaci najlošije su što se može vidjeti ili susresti u Dubrovniku. Čujem da im se raduju samo vlasnici supermarketa jer u njima redovito čiste sve police s cugom. OK, to i ne treba zamjeriti jer čujem da kada jednom kušaju hrvatski pelinkovac zauvijek svijetom šire spoznaju o njemu. Uostalom, Dubrovnik je zaista skup i ovdje se legendarnih kava za 30 kuna i večera za 30 tisuća treba pripaziti.

Vladari turizma

A sami Dubrovčani, kako čujem, boje se da ni njihove kese uskoro i neće biti pune kao do sada. Naime, otkako je obitelj Lukšić od Gordana Štroka preuzela njegove dubrovačke hotele, postala je vladar gradskog turizma. Od žičare do najboljih hotela, sada je sve njihovo. To je pak problem jer za razliku od Štroka, koji je od grada radio brend, oni nisu spremni na takva ulaganja, a usto redovito podijele otkaze trećini svih radnika tvrtki koje preuzmu. – Oni hoće pun hotel gostiju, spuštaju cijene, izvlače sve što zarade, ne ulažu i tako nas vode u običan masovni turizam – žale mi se Dubrovčani. Kažu zapravo da su Lukšići danas, uz dogradonačelnika Peru Vićana, najomraženije osobe u gradu.

Osobno, od politike obično bježim, od političara još i više, pa sam se spustio do nekoliko kafića. Talir jest vrh, iako kao kontinentalac radije uživam u irskim pubovima poput Gaffe u centru. Tu mi pak govore da će u četvrtak u Kuparima svirati Carl Cox. I tako se zaokružuje priča o gradu koji ima i nudi sve. Znam, naravno, da je tu i niz problema, da bi moglo biti bolje. No, ni od jednog stranca kojeg sam tu sreo nisam čuo ništa osim "astonšing", "bjutiful", wow, wow wow. Dakle, još jedan pljesak gradu za koji je čulo više ljudi nego za Hrvatsku.