U nas je gotovo nepoznat strašan događaj od 8. prosinca 1863., kad je u požaru crkve Družbe Isusove u Santiago de Chileu izgorjelo oko 2500 ljudi, uglavnom žena i djece. Tragedija se dogodila zbog tisuća lampiona kojima je crkva bila okićena toga dana, na Dan Bezgrešnog Začeća.

Tjednima prije Blagdana Bezgrešnog Začeća, isusovci su u svojoj velikoj crkvi iz 17. stoljeća imali niz svečanosti. Uoči praznika, unutrašnjost crkve bila je okićena draperijama od tkanine, kartona i papira. Tome je dodano čak 20.000 svjetiljki s otvorenim plamenom – bile su napunjene vrstom gorivog destiliranog ulja koje se dobiva iz terpentina.

Tog 8. prosinca paljenje svjetiljki počelo je još rano popodne.Već danima uoči blagdana i do 3000 vjernika, uglavnom žena, dolazilo je u crkvu i klečalo na malim tepisima koje su same donosile od kuće. Kako bi stalo što više ljudi, u crkvi uopće nije bio klupa. Malobrojni muškarci stajali su na kraju crkvene lađe, kraj ulaznih vrata, odvojeni od žena željeznom ogradom.

Navodno je papinski nuncij u Čileu rekao da unatoč svoj raskoši, Santiago nikad neće moći biti osvijetljen kao Rim. Na to je stanoviti otac Ugarto odgovorio da će nunciju “pružiti osvjetljenje kako svijet još nije vidio“. Njegova najava ispunila se na najgori mogući način!

Tik prije početka mise 8. prosinca, u 19 sati, zapalili su i zadnju svjetiljku, uza samu sliku Bogorodice. Istog trenutka počela je drama! Vatra je zahvatila dio slike i strelovito se proširila na papirnate vijence na oltaru, draperije sa strane, sve do drvenog krova crkve. Šokirani vjernici stali su se tiskati prema izlazu. Najlakše su izašli muškarci sasvim do vrata, a svećenici su pobjegli kroz sakristiju i crkvenu riznicu. Navodno su za sobom čak zaključali ta vrata da zaštite dragocjenosti. U prepunoj je crkvi ostao otvoren samo glavni izlaz. Samo nekoliko stotina vjernika uspjelo je istrčati. Izbezumljeni ljudi su padali jedan preko drugoga i izlaz je potpuno blokiran. Izvana, ljudi su šokirano gledali strašan prizor, a nisu mogli pomoći.

Navodno je neki gaučo, koji je prolazio trgom, dobacio laso kako bi povukao ljude i oslobodio izlaz, ali uspio je spasiti samo nekoliko sretnika, jer je pri drugom pokušaju uže puklo.

Nakon 15-ak minuta “najmučnijeg prizora koje je ljudsko oko ikad vidjelo“, kako su opisale čileanske novine, u crkvi više nije bilo živih. Sljedeći dan, dok se strašan smrad paljevine još širio Santiagom, iz zgarišta je izvučeno 200 kola pougljenjenih ljudskih trupala. Većina poginulih bile su mlade, siromašne djevojke. Kad su kasnije svećenici na ruševinama pokušali održati misu, ogorčenje je bilo toliko da su ih gradske straže otjerale. Nova crkva nikad nije podignuta.